Piše: Amina Čorbo-Zećo/patria
Dok Italija, tri decenije nakon rata, otvara istragu o „sarajevskom safariju“, monstruoznom fenomenu plaćenih stranih „turista-snajperista“ koji su za zabavu pucali po Sarajlijama u Bosni i Hercegovini i dalje vlada tišina.
Tišina koja već 30 godina traje kao još jedan metak ispaljen na žrtve. Jer, šta je monstruoznije činjenica da su strani državljani dolazili da pucaju na civile, ili to da je država žrtava Bosna i Hercegovina, potpuno zakazala u procesuiranju onih koji su organizovali, vodili i izvodili opsadu glavnog grada?
Tužilaštvo BiH nikada nije podiglo optužnicu za opsadu Sarajeva. Nikada, niti jednu. U isto vrijeme na sceni su optuženja prema pripadnicima Armije RBiH i MUP-a RBiH, a kad se crta podvuče optuženi su jer su/smo se branili. Nisam sigurna kako se i jedan pojedinac u Tužilaštvu BiH može nazvati ’časnim’, ako znamo da su npr. za slučaj Dobrovoljačka ’nadigli’ najviši civilni, vojni, policijski vrh RBiH, da odgovaraju za slučaj koji je u Hagu odbačen, dok za snajperisanje, opsadu i zlostavljanje Sarajlija nemamo niti jednu optužnicu.
To danas posebno boli, dok svjetski mediji i to oni najveći bruje o monstruoznom fenomenu ’Sarajevo safari’. Svi su na nogama, traži se procesuiranje monstruma!
A, a u gradu u kojem je 11.541 osoba ubijena, među njima skoro 1.600 djece i dalje vlada tužilački muk.
U gradu u kojem je svaki prozor bio meta, svaki korak hod po ivici smrti, svaka ulica karta za lutriju života. U gradu koji je 1.425 dana bio najveći koncentracioni logor na otvorenom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
I dok strana tužilaštva, kao u slučaju Italije, istražuju stranice monstruoznosti ovog rata, mi ovdje preživljavamo još jednu, pravosudnu.
Dovoljno je pogledati apsurd koji nas okružuje snajperisti koji su ciljano pucali na djecu danas rade kao konobari, vozaju taksije, sreću žrtve na šalterima institucija.
