Od napada Rusije na Ukrajinu, Evropljani su počeli raspravljati o svojoj zavisnosti od zemalja koje ne dijele njihove vrijednosti. Raprava je prožeta kajanjem zbog bliske saradnje s ovim zemljama u prošlosti.
Ali, šta je s Turskom? To je zemlja koja je proteklih godina često u zapadnim medijima ocjenjivana negativno, uglavnom jer brojne odluke i izjave Ankare nisu dočekane s odobravanjem u zapadnim državama i javnosti.
U najnovijem "Izvještaju o Turskoj" objavljenom prije dvije sedmice, Evropska komisija je kritizirala političko usmjerenje Turske: "Funkcioniranje turskih demokratskih institucija je i dalje ozbiljno narušeno. Nastavljeno je demokratsko nazadovanje i duboka politička polarizacija".
Tursko ministarstvo vanjskih poslova oštro je reagiralo na izvještaj, optužujući EU za "nedostatak strateškog pristupa i vizije" i za "pristrasni stav" prema Turskoj.
Težnje Ankare za većom ulogom na globalnoj sceni prati njena sve agresivnija nacionalistička retorika prema zapadnim partnerima. Danas Turska, kandidat za pristupanje Evropskoj uniji, nije ono što Zapad od nje želi, ali je i dalje važan igrač u globalnoj politici. Evo nekoliko razloga zašto zapadne metropole zavise od Ankare, piše Deutsche Welle.
1. Posrednik s kojim razgovaraju i Moskva i Kijev
Ruski agresorski rat u Ukrajini Turskoj je pružio diplomatsku priliku. Već u prvim danima invazije, Turska se pojavila kao nezamjenljivi posrednik između Rusije i Ukrajine, pošto zapadne zemlje nisu pokazale entuzijazam za razgovore s Rusijom. Ankara ima dobre odnose i s Moskvom i s Kijevom – što je rijedak slučaj u današnje vrijeme.
Tako je Turska počela djelovati kao kanal za rješavanje velikih problema kao što je izvoz žita iz ukrajinskih luka, od kojeg svijet u dobroj mjeri zavisi. Ukrajina je prije rata bila jedan od najvećih svjetskih izvoznika pšenice, kukuruza, ječma i suncokretovog ulja. Sporazum između Rusije i Ukrajine, koji je omogućio izvoz žitarica, potpisan je uz posredovanje Turske i Ujedinjenih naroda u julu u Istanbulu.
Osim toga, Turska sve do danas važi kao najverojatnije mjesto budućih mirovnih pregovora između dvije strane.
2. Saveznik čije je zeleno svjetlo apsolutno nužno
Turska je članica NATO-a od 1952. godine. Činjenica da čini drugu po veličini vojsku alijanse, iza Sjedinjenih Država, Turskoj daje status glavnog činioca sigurnosti u transatlantskom Savezu. Smještena na jugoistočnom krilu alijanse, Turska je u osnovi granica NATO-a prema Siriji, Iraku, Armeniji, Azerbejdžanu, Gruziji i crnomorska granica prema Ukrajini i Rusiji.
Trenutno Švedska i Finska pokušavaju uvjeriti Tursku da pristane na njihov ulazak u NATO. Da bi neka nova država mogla postati članicom NATO-a, potrebno je odobrenje svakog pojedinačnog saveznika. Turska i Mađarska su trenutno jedine dvije zemlje koje nisu odobrile pristupanje dvije nordijske države alijansi.
Prošle sedmice je novi premijer Švedske Ulf Kristersson napisao pismo turskom predsjedniku Erdoganu, tražeći sastanak na kojem bi razgovarali o tom pitanju. Sastanak će biti održan u Ankari. Turska optužuje Švedsku i Finsku da su sigurno utočište za članove Radničke partije Kurdistana (PKK) koju su Ankara, ali i Vašington i Brisel stavili na listu terorističkih organizacija. Turska poziva Stokholm i Helsinki da turskim vlastima isporuče navodne članove PKK.
