Daniel Serwer, američki stručnjak za Balkan i profesor na Univerzitetu Johns Hopkins, još jednom je analizirao moguće posljedice po region intenziviranih i otvorenih poruka vrha Srbije o težnji za stvaranjem "srpskog sveta", prenose Vijesti.ba.
U nastavku pročitajte Serwerov drugi tekst u isto toliko dana, koji je ovaj put naslovio sa: "Vrijeme je da se EU i NATO ozbiljno pozabave Srbijom".
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, mora mu se priznati, potvrdio da je koncept "srpskog sveta" njegov. On kaže i da su granice Srbije nepovredive, i "nije nas briga za granice drugih naroda".
Vučić želi da se Srbi ujedine u jedinstvenom političkom prostoru i državi, bez nasilja. Šanse su nikakve. Srbija ima osam direktnih susjeda. Svi imaju srpsku manjinu, mada je u Bugarskoj mala.
Šest su članice NATO-a (Hrvatska, Bugarska, Mađarska, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Rumunija). Druge dvije su domaćini EU i NATO trupama koje su garanti njihove teritorijalne cjelovitosti (Bosna i Kosovo).
Šta se dogodilo kad je Srbija devedesetih pokušala proširiti svoj politički prostor i ujediniti neke od tih manjina u jednu državu?
Rat sa Slovenijom, rat s Hrvatskom, rat s Bosnom, rat s Kosovom i rat s NATO-om. Rezultat: Srbi su u Srbiju pobjegli iz susjednih zemalja, ali Srbiji nije ustupljen niti jedan kvadratni centimetar susjednih zemalja.
Njemačka analogija, koja se Vučiću dopada, besmislica je. Njemačka se nije ponovno ujedinila apsorbujući teritoriju susjedne države. Istočna Njemačka nije bila dio druge države. Bila je dio Njemačke okupiran od strane Sovjetskog Saveza, koji nije bio u stanju zadržati je pod svojom autokratskom kontrolom. Ponovno ujedinjenje nije učinilo ništa da naruši suverenitet i teritorijalni integritet njemačkih susjeda.
Svi u Beogradu zaboravljaju spomenuti Austriju, koja živi sretno kao zasebna država, sa njemačkim govornim jezikom, uprkos Hitlerovim ambicijama. Da ne pominjemo njemačke manjine u nekoliko drugih evropskih država.
Vučićevo obećanje da neće ispaliti niti jedan hitac u svom nastojanju da ujedini Srbe u jednoj državi jednako je šuplje kao i njemačka analogija. Da u to vjeruje, ne bi naoružavao Srbiju ruskim i kineskim oružjem.
Srbija se ne suočava sa vojnom prijetnjom niti od jednog od svojih osam susjeda. On računa da će, ako Srbija postane dovoljno jaka i stvori dovoljno buke, njeni joj susjedi radije ustupiti teritoriju, nego riskirati borbu. Nema razloga da se misli da će se to dogoditi ili da Srbija neće pribjegavati oružju ako misle, poput Miloševića, da mogu pobijediti.
Jedan od zahtjeva za članstvo u EU su dobrosusjedski odnosi. Nebriga o granicama drugih država oličenje je loših odnosa sa susjedima.
Vučić je spreman odustati od preuzimanja cijelog Kosova i čitave Bosne. Sve što želi su srpska parčad, otprilike 15 posto ili tako nešto, odnosno 49 procenata. Bio bi sretan i kad bi dobio parče Hrvatske, također. Istočna Slavonija? Želi cijelu Crnu Goru.
Krajnje je vrijeme da mu Brisel kaže da se EU više neće pretvarati da je članstvo moguće i za zemlju koja gaji teritorijalne ambicije i ne poštuje granice svojih susjeda.
Vrijeme je i za Washington da jasno signalizira da će NATO braniti sve susjede Srbije od nedobrosusjedskih namjera Beograda.
Vrijeme je da se EU i NATO ozbiljno pozabave sa Srbijom.
