U Starom Gradu trenutno postoji devet pravosnažnih rješenja za postavljanje kioska, dok ih je u Novom Sarajevu 42.
Podaci iz sarajevskih općina o broju izdatih dozvola za kioske jasno ukazuje da Sarajevo svoj urbani prostor ne radi planski, već ga prepušta stihiji.
U Starom Gradu trenutno postoji devet pravosnažnih rješenja za postavljanje kioska, dok ih je u Novom Sarajevu 42.
Brojevi možda ne djeluju alarmantno, ali u kombinaciji s drugim podatkom dobijaju drugačiju težinu. Naime, samo u ove dvije općine ukupno je 68 poslovnih prostora u općinskom vlasništvu prazno.
To znači da se paralelno odvijaju dva suprotna procesa, jedan je širenje kioska na javnim površinama i istovremeno neiskorištenost postojećih kapaciteta, što se ne mož nazvati racionalnim upravljanjem.
Općine će istaći da postupaju u skladu sa zakonskim okvirom, odnosno u skladu sa Zakonom o privremenom korištenju javnih površina Kantona Sarajevo, usvajaju elaborate, izdaju urbanističke saglasnosti i formalno zatvaraju sve administrativne korake. Procedura je ispoštovana, ali ključni je problem što formalna ispravnost niie garant smislenost odluka.
Jer kada općina odobrava postavljanje kioska na javnoj površini, a istovremeno ne uspijeva aktivirati vlastite poslovne prostore, ona ne samo da propušta prihod, nego i aktivno narušava vlastitu tržišnu poziciju. Time ulazi u direktnu konkurenciju sama sa sobom.
U uređenim sistemima redoslijed je jasan, prvo se analizira stvarna potreba i postojeći kapaciteti, zatim se planira razvoj, a tek na kraju izdaju dozvole. U Sarajevu se, sudeći po dostupnim podacima, taj redoslijed očigledno obrće.
Zato suštinsko pitanje više nije koliko kioska ima, nego da li su uopće potrebni s obzirom na količinu neiskorištenih resursa.
