On je predsjednik slavenskog naroda koji ne prima savjete ni od koga i kocka se s ratom koji ne ide kako je planirano. Žestoki otpor sprečava njegove snage da zauzmu glavni grad za kojim žudi. Zapadne sankcije dave njegovu ekonomiju, srednja klasa bježi, a državni mediji nude smiješnu propagandu („Naš neprijatelj sam sebe bombardira“).
Ovo zvuči kao Vladimir Putin 2022. godine, ali to je Slobodan Milošević iz 1992. godine, kada su vojne snage pod kontrolom srpskog lidera krenule u genocidno divljanje u Bosni. Rat je trajao godinama i uključivao je opsade Sarajeva i drugih gradova, uključujući Srebrenicu. Milošević je tvrdio da je Bosna vještačka zemlja koja ne zaslužuje postojati – vrstu laži koju je Putin plasira protiv Ukrajine. Srbi su granatirali stambene zgrade i napadali civile dok su pokušavali pobjeći – baš kao što ruska vojska sada radi u Ukrajini. Možete pogledati sliku Sarajeva 1992. i Kijeva 2022. i ne znate koja je koja", piše Peter Maas, u tekstu za The Intercept.
On ističe da je dugo i detaljno razmišljao o tome šta će Putin moći postići u Ukrajini i da li će preživeti na vlasti, sada kada je njegov početni gambit propao.
"Ali iznenađujuće malo se pominje presedan Miloševića i Bosne. Kao da se ono što se dogodilo u Bosni ne smatra autentičnim poglavljem evropske historije — jer su većina od 100.000 žrtava rata bili muslimani, a muslimani se ne smatraju potpuno Evropljanima. Kako je zabilježio historičar Edin Hajdarpašić prošle sedmice: “Ako se Bosna iz 1990-ih izučava, to je na kursevima o genocidu i nasilju, ali rijetko kao dio kurseva evropske historije”.
To je propust koji samo otkriva kako predrasude određuju naše izbore o tome koju historiju istaći, a koju zanemariti; lišava nas boljeg razumijevanja onoga što nas čeka.
Lekcije iz Beograda i Sarajeva imaju dvije strane. Prvi je da vođa koji krene na nasilni nihilistički put može ostati na vlasti mnogo duže nego što biste očekivali. Spekulira se o mogućem državnom udaru u Moskvi, ali Milošević je ostao na funkciji tokom čitavog rata, koji je okončan poslije četiri godine, i smenjen je tek krajem 2000. godine kada je pokušao namjestiti izbore koje je izgubio.
Druga lekcija je da autsajder koji se bori za opstanak može spriječiti, iako uz ogroman gubitak života, daleko veću silu kojoj nedostaje motivacija. Bosanska armija se okupila nakon što je započeo napad Srba i istrajala je, uprkos nemoralnom embargu na oružje od strane Ujedinjenih nacija (koji je nametnut svim stranama, ali je pogodio samo bosansku stranu, jer su Srbi imali dosta sopstvenog oružja).
Podrazumijeva se – pa naravno da osjećam obavezu da to kažem – da ono što se dogodilo prije jedne generacije na Balkanu ne predviđa šta će se dogoditi u Ukrajini i Rusiji. Razlike su znatne. Na mnogo načina, ono što vidimo u Ukrajini je šahovska verzija ratova u Bosni, Čečeniji i Siriji, sa figurama na tabli sada uključujući nuklearno oružje.
Ali osim što sam izvještavao o ratu u Bosni , studirao sam ruski na Lenjingradskom državnom univerzitetu još u sovjetsko doba i povremeno izvještavao o SSSR-u tokom njegovog raspada i nakon toga, uključujući kratak boravak u Ukrajini kada je postala nezavisna (priča koju sam napisao u 1991. je bila naslovna„Ukrajinci se boje da bi granični sporovi mogli dovesti do sukoba sa Rusijom“).
Ono što se danas dešava je nevjerovatno, stara melodija je svirana u novom tonu sa bržim tempom i većim ulozima", piše Maas dalje.
Navodi i da je Michael McFaul, bivši američki ambasador u Rusiji i istaknuti komentator rata, stava da ovo nije početak kraja ruskog predsjednika.
"Putin nema kraj", napisao je prošle nedelje.
"Čak i ako zauzme Kijev, šta onda? Ukrajinci mu se nikada neće pokoriti. Nikad".
Tačno je da su Ukrajinci uveliko pokazali da neće odustati, ali u kontekstu Miloševićevog iskustva, Mekfolova ocjena deluje nemaštovito.
Putin istinski veruje u ideju velike Rusije: on bi iskreno želio vratiti Rusiju u ono što smatra izgubljenom slavom. Miloševićevo prihvatanje srpskog nacionalizma bilo je drugačije. Bio je oportunist od početka; nacionalizam je bio samo sredstvo da ga odvede na vlast i zadrži tamo. Sa Kijevom koji pokazuje da neće postati rusko vlasništvo, Putin se kreće ka Miloševićevoj ciničnoj poziciji. Kako se čini da se njegova vojska kreće sporo, s velikom količinom napuštene opreme i značajnim brojem vojnika zarobljenih ili ubijenih, već čujemo manje govora o nacionalnoj slavi i teritorijalnom proširenju. Ostati na vlasti — učiniti sve što je potrebno da ostanete tamo — nova je završnica. Što jasnije to shvatimo, to bolje možemo razumjeti kakva će biti Putinova taktika u vremenu koje je pred nama.
Za kontekst, dozvolite mi da vas vratim u prošlost u bučnu trpezariju Skupštine Srbije u Beogradu u vrijeme Miloševića. Bilo je to kasno 1992. godine, kada su rat i genocid u Bosni bili buktali. Srbija je bila čudno mjesto. To nije bila potpuna diktatura; postojali su neki nezavisni mediji. Da ne volite Miloševića, moglo bi se reći, država u granicama pristojnosti. Trpezarija je bila puna političkih hakova i ratnih zločinaca, kao i šačice utučenih reformatora. Jedan od njih me je prepoznao. On je bio moj prevodilac godinu dana ranije, ali sada je bio visoki funkcioner u saveznoj jugoslovenskoj vladi, nemoćnom entitetu koji je nominalno bio odvojen od Miloševićeve srpske vlade, gdje je, suštinski, bila sva vlast.
"Ne pitajte koja je strategija najbolja za postizanje velike Srbije ili koja je najbolja za dobrobit Srba", rekao mi je Laslo. "Pitajte koja strategija će Miloševića održati na vlasti, a on će je se pridržavati. Sve ove stvari o kojima priča, poput nacionalizma i zaštite Srba, samo su oruđe koje koristi da bi ostao na vlasti. Uopće ga nije briga za njih. On uopće ne mari ni za koga. Njemu je stalo samo da ostane na vlasti", prenosi Maas riječi svog sagovornika.
Ističe i da je nasilje bila najbolja strategija za opstanak na vlasti.
"Rat je omogućio Miloševiću da svoj režim stavi u nacionalnu zastavu i okrivljuje sve – sankcije i korupciju, besparicu i hiperinflaciju – za navodne prijetnje s kojima su se Srbi suočili od bosanskih muslimana i američkog imperijalizma. Ti izgovori su na kraju ponestali, ali je Milošević preživio duže nego što se očekivalo kombinurajući retoriku nacionalnog prkosa sa kukavičkim nasiljem vojnika koji su sjedili na brdima i bombardovali civile u dolinama ispod. Mir je, kada je konačno došao, bila taktika koju je koristio da održi svoju vladavinu. To mu nije bio cilj.
Šta nam ovo govori o Putinu? Važno je napomenuti, opet, da je nemoguće da bilo ko od nas zna šta će Putin uraditi ili šta mu se dešava u glavi. Ali presedani su poučni.
Ben Judah, član Atlantskog vijeća koji je napisao knjigu o Putinu, primijetio je prije neki dan da je struktura moći u Rusiji "personalistička diktatura". Putin je bio na čelu više od dvije decenije i okružen je skrušenim "da" muškarcima; samo pogledajte video zapise njegovih sastanaka sa svojim Vijećem za nacionalnu sigurnost, njegovim generalima i najvišim poslovnim rukovodiocima. Na sličan način, kada sam intervjuirao Miloševića 1993. godine, u njegovoj prostranoj kancelariji nije bilo nikoga drugog: ni tjelohranitelja, ni bilježnika, ni savjetnika za medije.
Vladao je sam.
Interesi ljudi poput Miloševića i Putina su ispred svega.
"Mogao je ili iznenada proglasiti 'antiteroristička operacija uspjela' ili dramatično eskalirati", napisao je Judah na Twitteru, referirajući se na Putina.
