Uprkos interesovanju dijela crnogorske javnosti, još nema suvislog odgovora na pitanje zašto je ambasador SAD u Parizu Charles Kushner ove sedmice u svojoj pariškoj rezidenciji organizovao sastanak ambasadorke Crne Gore Dubravke Lalović i ambasadorke Srbije Ane Hrustanović. Informaciju o ovom neobičnom susretu javnost je saznala zahvaljujući domaćinu, američkom ambasadoru u Parizu.
"Potez crnogorske ambasadorke krajnje je nekorektan i ne odgovara interesima Crne Gore. Ambasador SAD u Parizu, Kushner stariji, otac zeta predsjednika Donalda Trampa, već je napravio gafove koje Francuska kao zemlja prijema ne toleriše, nakon čega je zvanični Pariz američkog ambasadora obavijestio da mu daljnjeg zabranjuje sve komunikacije sa bilo kojim francuskim zvaničnikom. Ovakva se mjera rijetko izriče, ali pokazuje ozbiljnost situacije i spremnost Francuske da reaguje", kaže nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore, predsjednik Crnogorskog helsinškog odbora za ljudska prava Miodrag Vlahović.
Razgovarala Tamara Nikčević
U intervjuu za Slobodnu Bosnu, crnogorski diplomata krajnje problematičnim naziva to što se crnogorska ambasadorica u rezidenciji ambasadora Kushnera sastala sa svojom koleginicom iz Republike Srbije, nakon čega je njihov domaćin javnost obavijestio da je razgovarano o obrambenim i ekonomskim pitanjima.
O kakvim to 'odbrambenim pitanjima' ambasadorka države koja je članica NATO razgovara sa ambasadorkom zemlje koja se doživljava kao ruski proksi?
VLAHOVIĆ: To je centralno pitanje. I sve to, ponavljam, uz nazočnost i organizaciju pomenutog ambasadora SAD u Parizu. No, o čemu su tri ambasadora/ke razgovarali? Možda o zajedničkoj pomoći Ukrajini? Ili o vojnoj saradnji u smislu podrške Kosovu? O stabilnosti regiona, uključujući entitete u državi Bosni i HercegovinI? Naravno, nisu o tome razgovarali.
Kada je riječ o ekonomiji, već se govori i piše o istorijski nezabilježenom nivou korupcije i nizu problematičnih poteza 47. američke administracije, posebno u kontekstu pozicije, uloge, i interesa porodice Donalda Trampa. U svakom slučaju, ako je Crna Gora zaista pred vratima Evropske unije, onda bi trebalo da joj je EU prva, druga i treća pozicija u vanjskopolitičkim prioritetima. Pa onda ostalo.
Da li je ambasadorka morala da zatraži saglasnost oba crnogorska ministra vanjskih poslova za odlazak na sastanak u Ambasadu SAD u Parizu?
VLAHOVIĆ: Ovu brljotinu crnogorska ambasadorica nije mogla napraviti samostalno. Ako ju je, pak, napravila samostalno, i za te situacije postoje rješenja. Međutim, u ovom momentu je važnije kako će i hoće li uopšte - urbi et orbi - ministar vanjskih poslova Crne Gore i ministar 'spoljnih poslova', odnosno Ervin Ibrahimović i Filip Ivanović, crnogorskoj javnosti, ali i našim evropskim partnerima, objasniti pomenutu skandaloznu situaciju.
Zategnutost odnosa Evrope i SAD potvrđuju i sankcija Francuske američkom ambasadoru u Parizu, o čemu ste već govorili. Međutim, kako se države Zapadnog Balkana odnose prema toj činjenici? Možemo li govoriti o svrstavanju?
VLAHOVIĆ: Oštre i definitivne podjele su teške i nezahvalne; tim prije što je riječ o dinamičnim procesima, iako postoje inklinacije koje su jasne. Razumljiva je želja svih država Zapadnog Balkana da na svaki način izbjegnu sukob sa Trumpovom administracijom. Nikome, naime, ne ide u prilog da, ko god da je aktuelni predsjednik Amerike i kako god će istorija ocijeniti njegovu misiju, uđe u bilo kakav konflikt sa SAD i sa njenom potpuno promijenjenom vanjskom politikom. Govorimo o nacionalističko-izolacionističkoj involuciji u SAD - i globalno, i prema EU, a naročito u odnosu na Balkan.
Kada je riječ o Crnoj Gori, odnosno o aktuelnoj vlasti koja je, barem formalno-pravno, raznorodna po ideološkim profilacijama, a zapravo veoma slična i veoma bliska po onome što zajednički rade - bez obzira na podjelu posla - tu možete naći i otvoreno oduševljenje i Trampom i Vladimirom Putinom, što je takođe logično.
Zašto je logično?
VLAHOVIĆ: Zato što je, suštinski, to isti svjetonazor. Naravno, govorim o predsjedniku Skupštine, četničkom vojvodi Andriji Mandiću i njegovim političkim saveznicima, velikosrpskim nacionalšovinistima. Na drugoj strani imate melasu u ostatku vladajućih struktura predvođenu pokretom Evropa sad, Demokratama i Bošnjačkom strankom.
Stranka premijera Milojka Spajića ideološki se oduševljavala Trampom, 'trampizmom', hiperkonzervativnom “Agendom 2026”, Elonom Muskom i DOGE programom kojim je obezglavljen višedecenijski soft power američke diplomatije i američke demokratije, koja je bila prisutna u svim našim zemljama i imala veoma pozitivne rezultate. Crna Gora se i u tom smislu nalazi u nedefinisanom stanju: s jedne strane crnogorska vanjska politika i ukupna vladajuća politika ponavlja da je apsolutni prioritet Crne Gore Evropska unija, dok, s druge, pokušava da se ne iskaže do kraja u kontekstu odnosa prema potezima i posljedicama Trampove politike. To je, naravno, povezano i sa njihovom formalno-pravnom - i u pojavnoj ravni - podrškom Ukrajini, koju prate veoma formalni i veoma skromni stvarni potezi.
Što je sa Bosnom i Hercegovinom? Milorad Dodik je, nakon povratka iz Vašingtona, prijetio da će razvaliti Bosnu i Hercegovinu, izbaciti visokog predstavnika i sl.
VLAHOVIĆ: Jasno je da Milorad Dodik, njegovo društvo i njegove linije - koje sežu do Beograda i Moskve - žele da potkupe američku administraciju, da plate “indulgencije”, kako bi bili skinuti sa crnih lista. U tom smislu, koriste široku i dobro plaćenu lepezu savjetnika i lobista. Ostatak političke strukture u BiH se ponaša, koliko vidim, različito: riječ je o manje ili više vještim pokušajima da se održi komunikacija sa SAD, a da se istovremeno očuvaju postulati i principi američke vanjske politike u odnosu na BiH. To prije svega znači da se ni u kojem vidu i ni na koji način ne dovede pitanje cjelovitost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Bez obzira na opasne, destruktivne i antiistorijske stavove predsjednika Trampa, njegovog State Departmenta i Marka Rubia, mislim da će taj dio američke pozicije prema BIH opstati.
