Proširenje je mrtvo je u Briselu, a mrtvo je i među zemljama-članicama čijim liderima nedostaje političke volje i sposobnost za odlučne korake ka članstu u EU.
Ugledni švicarski žurnal Neue Zürcher Zeitung
(NZZ) je jučer objavio analizu pod naslovom „Proširenje Evropske unije na
Balkan je mrtvo – Evropski ekonomski prostor EEA) je realističan put“.
Inače, NZZ slovi za jednu od najkvalitetnijih
novina na njemačkom jeziku, posebno poznatu po objektivnim i detaljnim
vanjskopolitičkim analizama. Ovaj tekst potpisuje Dr. Andreas Ernst,
nagrađivani novinar i izvrstan poznavalac prilika na Balkanu, historičar koji
je dugi niz godina radio kao dopisnik NZZ-a sa iz Skoplja i Beograda.
Dr. Ernst je studirao pravo i historiju u Berlinu i
Cirihu, gdje je i doktorirao sredinom 90ih godina.
Posljednje proširenje se desilo 2013. godine sa
Hrvatskom. Pristupni proces je trajao devet godina, te je region od tada bez
pomaka.
Iako Srbija i Crna Gora predvode region kad su u
pitanju EU integracije, već neko vrijeme tapkaju u mraku.
Čak se i nada da će se proces pridruženja Evropskoj
uniji promijeniti u korist zemalja-kandidata ispostavila kao iluzija.
U Srbiji se iliberalni demokratski poredak, čiji
legitimitet potvrđuju izborni rezultati, ugleda na mađarski sistem.
Vladajuća stranka kontrolira i sud i medije, što
opoziciju praktički ostavlja bez šanse da dođe na vlast.
Srbija je danas država jedne stranke, navodi autor.
Pregovori sa Crnom Gorom također stagniraju.
Nakon višedecenijske vladavine Đukanovićevog klana,
Crna Gora je sada paralizirana borbom za vlast dva zaraćena politička bloka.
U Sjevernoj Makedoniji i Albaniji ipak postoje
pozitivni pomaci.
Obje zemlje su poduzele teške reforme na osnovu
zahtijeva Evropske komisije, koja je obećala skori početak pristupnih
pregovora. Međutim, Brisel je kršio svoje obećanje više puta zbog veza najprije
Holandije i Francuske, a nedavno i Bugarske koja kao preduslov za ulazak za EU
predlaže bugarizaciju makedonskog izučavanja i tumačenja historije.
Prije svega toga, jedna zemlja u regionu je tražila
čak i promjenu imena, pa je iz Makedonije nastala Sjeverna Makedonija.
Bosna i Hercegovina nije još ni zemlja-kandidat, a
Kosovo ne može ni to postati sve dok ga ne prizna preostalih pet zemalja
članica EU.
Očigledno je: proširenje EU na zapadni Balkan je mrtvo.
Mrtvo je u Briselu, a mrtvo je i među
zemljama-članicama čijim liderima nedostaje političke volje i sposobnost za
odlučne korake ka članstu u EU.
Zašto je Balkan i dalje bitan
Međutim, proširenje EU na region je i dalje bitno,
i to iz tri razgloga.
Najprije, šest zemalja zapadnog Balkana je ekonomski povezano sa EU jer su tri
četvrtine poslova zaključene sa EU, te većina investicija dolazi iz EU,
također. Međutim, zemlje zapadnog Balkana predstavljaju samo izvor jeftine
radne snage za firme iz EU.
Od devedesetih godina prošlog stoljeća, četvrtina
stanovnika ovog regiona je napustila svoje domove.
Danas na ovom prostoru živi otprilike isto
stanovnika kao i u Istanbulu: 18 miliona.
Najprije valja istaći da je pozitivan uticaj ulaska
u EU primijetan na primjeru drugih post-socijalističnih zemalja.
Bruto društveni proizvog Litvanije je 1999. godine iznosio tek
37 posto EU prosjeka.
Ta brojka je 2018 godine, punih 14 godina nakon
pristupanja EU, iznosila 81 posto.
Rumunija bilježi sličan skok: od 26 posto 1999.
godine do 66 posto 2018. godine.
Kao drugo, samo članstvo u EU (i NATO savezu)
garantira mir i sigurnost.
Državne i etničke granice se ne poklapaju od
raspada Jugoslavije, što se, prije svih drugih, najviše tiče Srba i Albanaca
kao dva najveća naroda u regionu.
Sa ulaskom u EU, granice će postati istovremeno čvrste
i porozne, što smanjuje rizik teritorijalnih pretenzija i sprječava jednostrane
promjene granica.
Treći problem leži u činjenici da su Rusija i Kina, čiji se strateški interesi
ne poklapaju sa interesima EU, itekako prisutne u regionu.
Najbolje sredstvo protiv širenja interesa ove dvije
države jesu evropski strukturni fondovi i razvoj privrednih odnosa sa EU.
Kao potencijalni ishod statusa
quo, autor navodi prijedloge Dušana Reljića i iz Fondacije nauka i politika
(SWP), kao i radove Evropske inicijative za stabilnost (ESI), za koju navodi da
svoje preporuke gradi na činjenicama, a ne na željama.
Kako Reljić navodi, u momentu
kada politička integracija ne bude više moguća, tada treba nastaviti razvijati
i što prije dovršiti ekonomsku integraciju regiona u Evropski ekonomski prostor
(EEA).
Osnovan 1999. godine, EEA
trenutno čine Island, Lihtenštajn i Norveška, koje sa EU grade zonu slobodne
trgovine.
Ulaskom u EEA, navodi autor, region bi profitirao
od slobode kretanja roba, kapitala, usluga i ljudi, što bi čak i najtvrđe
euroskeptike unutar EU ostavilo bez argumenata protiv ovakve ideje.
Ovaj status, koji neće obradovati donosioce odluka
u regionu, bi mogao stupiti na snagu za nekoliko godina, te kao takav obećava
investicije i privredni razvoj. Ova „Opcija B za članstvo u EU“ nije dugoročni
plan kao sam pristup EU, u koji niko više i ne vjeruje.
Međutim, bez privrednog oporavka iscrpljene srednje
klase, borba protiv korumpiranih balkanskih autokrata nema šansu za uspjeh.
Borba za demokratski poredak je u startu izgubljena
u onim zemljama gdje odlazak visokoobrazovanih mladih ljudi predstavlja njihovu
posljednju priliku da žive život dostojan čovjeka.
EU je u prosljednjim godinama prokockala svoj
kredibilitet u regionu. Taj je put, koji je nekad bio popločan dobrim
namjerama, danas izgubljen u magli. Vrijeme je za novi početak u kojem će obje
strane jedna s drugom podijeliti neugodne istine.
S ovakvim bi se pristupom čak i Edi Rama složio:
realistični zahtjevi upućeni partnerima su preduslov za funkcionalne odnose.
