U toplu hercegovačku zemlju, u haremu Pješivac – Greda, danas, 17. augusta, poslije ikindije-namaza, u 17 sati, bit će položena Fata Kaplan, majka, haška svjedokinja, heroina kojoj su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) prije nešto više od 33 godine pred očima ubili kćerku Sanidu.
Ovaj svijet pun iskušenja napustila je u nedjelju, 16. augusta, u svojoj 77. godini.
Neke majke cijeli život nose djecu u naručju. Fata Kaplan je svoju kćerku Sanidu nosila u srcu – i posljednji prizor njenog života urezan u sjećanje.
"Molila sam ga da me pusti da je još malo gledam"
Fata Kaplan bila je majka-hrabrost koja je više od tri desetljeća živjela sa slikom ubistva vlastitog djeteta pred očima.
Dana 13. jula 1993. godine, u zaseoku Kaplanova mahala kod Stoca, pripadnici HVO-a ušli su među bošnjačke civile. Naređeno im je da napuste svoje kuće.
Sanida Kaplan, mlada djevojka, upitala je vojnika gdje ih vode.
Odgovor nije dobila.
Umjesto odgovora, uslijedio je rafal.
Sanida je pala mrtva pred svojom majkom Fatom i bratom.
"Molila sam ga da me pusti da je još malo gledam", svjedočila je Fata Kaplan pred Haškim tribunalom.
Te riječi možda najbolje opisuju život koji je uslijedio. Nije mogla promijeniti ono što se dogodilo. Nije mogla vratiti svoju Sanidu. Mogla je samo nastaviti živjeti – s uspomenom na kćerku koju su joj ubili pred očima.
A Fata nije izgubila samo Sanidu.
Njen muž Hamzo te sinovi Samir i Ibrahim također su odvedeni u logor Dretelj. Porodica Kaplan rasuta je progonima, nasiljem, zatvorima, strahom i smrću. Jedna majka ostala je bez kćerke, a njeni sinovi ostali su bez sestre.
Ibrahim Kaplan tada je bio maloljetan. Godinama kasnije govorio je o trenutku kada je gledao kako rafal kosi njegovu sestru.
Samir je, nakon što je porodica protjerana, s rođakom morao otići po Sanidino tijelo. Zamotali su je u deku i odnijeli na traktor. Nisu joj mogli prirediti dostojanstvenu dženazu kakvu bi svaka porodica željela za svoje dijete.
To nisu samo ratne činjenice.
To je život jedne porodice.
To je život jedne majke.
