Dugogodišnji dopisnik lista Taz (Die Tageszeitung) Alexander Rhotert u svom posljednem članku pojašnjava zašto je politika popuštanja Evropske unije spram Srbije kobna, te da ništa nisu naučili iz historije.
Taz podsjeća da je u julu njemačkog kancelara Olafa Scholza svečano dočekao srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u Beogradu. Povod za kancelarovu posjetu bio je sporazum koji predviđa eksploataciju i izvoz srbijanskog litijuma u Evropsku uniju. Svi argumenti koje zagovornici ovog "prljavog dogovora" iznose su ili opovrgljivi ili netačni, jer srbijanska nalazišta litijuma čine samo oko jedan posto svjetskih rezervi.
EU bi mogla uvoziti litijum iz "neproblematičnih" demokratskih država poput Australije. Dakle, nema nikakve potrebe podržavati jednog od posljednjih agresivnih autokrata u Evropi. Njemačka bi mogla eksploatisati vlastita nalazišta litijuma, ali to vjerovatno nije preporučljivo s obzirom na zagađenje okoliša i predstojeće izbore. Ali Srbija izgleda veoma daleko, a vrlo aktivni i hrabri srbijanski ekološki aktivisti očigledno nisu previše važni Berlinu, piše Taz.
Zanimljiva je i smirena reakcija ruskog ambasadora u Srbiji, Aleksandra Bocana Harčenka, na njemačko-srbijanski dogovor o litijumu.
"Nikada nisam čuo ništa od srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića što bi nas navelo da pomislimo da će Srbija promijeniti svoju politiku".
Toliko o onima koji misle da mogu kupiti srbijansku vladu. Jer i dalje postoje njemački i evropski vladini predstavnici koji smatraju da je Vučić garant stabilnosti na Balkanu, kojeg treba podržati.
Velikosrpski planovi su aktualni kao i 1990-ih godina
Kao da nije bilo tri rata između 1991. i 1999. godine, sa 150.000 mrtvih i 4 miliona izbjeglica, koje je započeo Vučićev prethodnik i bivši šef, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević. Tačno, kao i u svakom oružanom sukobu, bilo je ratnih zločina na svim stranama.
Međutim, svi izvori, od nevladinih organizacija za ljudska prava poput Amnesty Internationala ili Human Rights Watcha do stručnih komisija za ratne zločine Ujedinjenih naroda, kao i američke obavještajne službe CIA, već su za vrijeme rata došli do zaključka da su preko 80 posto ratnih zločina u Bosni počinili srpski počinioci. I to s namjerom da "očiste" srpski osvojena područja od nesrba. Te "etničke čistke", odnosno masovna ubistva, uključujući genocid, nisu bila "nusproizvodi" agresivne ratne kampanje, već njen cilj.
