Omanski ministar poručio Americi: Izgubili ste kontrolu, okončajte rat

Prema njegovu mišljenju, najveća greška američke administracije bila je uopće ulazak u ovaj rat. Albusaidi naglašava da to nije američki rat i da ne postoji realan scenarij u kojem bi i Izrael i SAD ostvarili svoje ciljeve. Izraelsko vodstvo, tvrdi, otvoreno teži rušenju iranskog režima, dok američka retorika o promjeni režima možda nije jednako čvrsta.

Autor smatra da je Izrael uvjerio Bijelu kuću kako je Iran oslabljen sankcijama, unutrašnjim podjelama i prethodnim napadima na nuklearna postrojenja, te da bi brza pobjeda bila moguća. No sada je, ističe, jasno da bi ostvarenje takvih ciljeva zahtijevalo dugotrajan rat i angažman američkih kopnenih snaga, što bi otvorilo novo poglavlje u dugotrajnim ratovima koje je američki predsjednik Donald Tramp (Trump) ranije obećao okončati.

Albusaidi postavlja ključno pitanje američkim saveznicima: šta mogu učiniti kako bi pomogli izvući SAD iz ovog neželjenog sukoba? Kao prvi korak navodi potrebu za iskrenošću, priznavanjem da ni Iran ni Sjedinjene Američke Države nemaju koristi od ovog rata te da je u interesu obje strane što brži prekid neprijateljstava. Iako je takvo priznanje politički neugodno jer ukazuje na gubitak kontrole nad američkom vanjskom politikom, omanski ministar smatra da je nužno.

Novi pregovori

Dalje ističe da će američko vodstvo morati jasno definirati vlastite nacionalne interese, koji bi trebali uključivati zaustavljanje širenja nuklearnog oružja, sigurnost opskrbe energijom i nove investicijske prilike u regiji. Sve to, smatra, moguće je postići samo ako Iran bude u miru sa svojim susjedima.

Iako priznaje da će povratak pregovorima biti težak i za Washington i za Teheran, Albusaidi tvrdi da put izlaska iz rata vjerojatno vodi upravo kroz obnovu dijaloga.

Kao mogući poticaj za ponovno pokretanje pregovora predlaže povezivanje američko-iranskih razgovora sa širim regionalnim procesom koji bi uspostavio transparentan okvir za korištenje nuklearne energije i energetsku tranziciju. Takav pristup mogao bi, prema njegovu mišljenju, pružiti zajednički interes svim državama regije.

Zaključno, Albusaidi sugerira da bi se kroz postupne razgovore i izgradnju povjerenja moglo doći do regionalnog konsenzusa o ulozi nuklearne energije, pa čak i do sporazuma o nenapadanju. Iako je ishod takvog procesa neizvjestan, pogotovo u jeku rata, naglašava da je upravo to smjer u kojem bi trebalo tražiti rješenje krize.