Ako sve ovo zvuči pomalo fantastično, to je zato što su i zvaničnici u Sarajevu i međunarodna zajednica snizili očekivanja – i od sebe i od države – do te mjere da i elementarni upravljački zahvati danas djeluju kao naučna fantastika.
U nedavnom intervjuu za Federalnu televiziju Christian Schmidt gotovo je potvrdio da se njegov mandat bliži kraju. Da li odlazi sutra ili za godinu manje je važno od posljedica njegovog odlaska po Bosnu i Hercegovinu, preciznije – po probosansku politiku, piše Odgovor.ba
Ključno pitanje je da li će suverenistički politički akteri u Sarajevu razviti koherentan program u vezi s izborom njegovog nasljednika, jasno definisati zahtjeve prema novom visokom predstavniku i zauzeti precizan stav prema Uredu visokog predstavnika kao instituciji, uključujući i način njezina zatvaranja.
Nije potrebno ponavljati niz kritika na račun Schmidta od 2021. godine. Njegovo bizarno ponašanje problematizirano je i u njemačkim medijima. Dovoljno je istaći da su njegove otvorene simpatije prema hrvatskom nacionalističkom establišmentu, kao i neliberalne intervencije u izborni proces 2022. i formiranje vlasti 2023, svele legitimitet OHR-a na najnižu tačku.
Realno, Schmidt je od početka bio loš izbor. Njegovo imenovanje rezultat je inžinjeringa vlade Andreja Plenkovića nakon decenijskog lobiranja u Berlinu. Sarajevo je malo šta učinilo da osujeti te napore, pa je Hrvatska, zapravo, kucala na otvorena vrata.
Šteta koju je Schmidt nanio evropskim i NATO aspiracijama BiH, dodatno cementirajući sektašku prirodu političkog sistema, ozbiljna je i teško popravljiva. Ako se želi sanirati, sljedeći visoki predstavnik mora biti ideološki i politički suprotan Schmidtovom profilu.
Zbog toga bi suverenistički lideri u Sarajevu trebali ponuditi jasan „dogovor“ članicama Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC).
Bosanska strana treba pozdraviti Schmidtov odlazak i zahtijevati da njegov nasljednik – idealno žena – dolazi iz države koja otvoreno podržava pristupanje BiH EU i NATO-u kroz provedbu političkih i ustavnih reformi u skladu s pravnom stečevinom EU, presudama Evropskog suda za ljudska prava i mišljenjima Venecijanske komisije.
Novi visoki predstavnik treba dobiti mandat PIC-a da koristi bonske ovlasti za ostvarenje ovih ciljeva, ali isključivo za tehnička unapređenja sistema upravljanja – ne za suštinske izmjene ustavnog i zakonodavnog okvira. To mora ostati odgovornost domaćih institucija.
Iako bi bilo poželjno poništiti sve Schmidtove intervencije u bosanskohercegovačkom ustavnom pravu, sarajevski lider ne mogu toliko tražiti od PIC-a. Prvo, međunarodna zajednica neće takvo šta podržati. Drugo, štetilo bi institucionalnom integritetu države da naglo prelazi iz jednog modela formiranja vlasti u drugi.
Zato ključni zahtjev bosanskih suverenista mora biti precizan i tehnički: izmijeniti Schmidtove amandmane iz aprila 2023. na Ustav Federacije tako da se osigura pravna dosljednost u formiranju vlasti u entitetu. Konkretno, model utemeljen članom 1. tadašnje odluke Visokog predstavnika, koji predviđa da je za formiranje Vlade dovoljan glas predsjednika i jednog potpredsjednika Federacije uz većinu u Predstavničkom domu, treba postati trajan.
Drugi dio odluke, koji budućim koalicijama onemogućava ponavljanje tog modela u budućnosti, što je odlukom eksplicitno određeno, naprosto treba ukinuti. Sve ostalo uključujući njegovo (neliberalno, dakako) prekrajanje federalnog Izbornog zakona u izbornoj noći oktobra 2022. – ostaje na snazi.
Ova mala korekcija odluke iz aprila 2023. znatno bi racionalizirala proces formiranja vlasti u Federaciji i otvorila prostor za demokratski legitimne izmjene entitetskog ustava i načina formiranja vlast putem zakonodavnog procesa u budućnosti. Također, imala bi pozitivan utjecaj na državni nivu, zbog de facto simetrije u državnih i federalnih vladajućih koalicija.
Na ovakve poteze novog visokog predstavnika i PIC-a, lideri svih probosanskih stranaka zastupljenih u državnoj Parlamentarnoj skupštini i dva entitetska parlamenta, trebali bi pokrenuti paket zakona koji (minimalno) uključuje: imenovanje glavnog pregovarača s EU kako bi počeo formalni proces pregovora, implementaciju postojeće reformske agende te usvajanje legislative kako bi se pitanje državne imovine riješila u skladu s odlukama Ustavnog suda.
Uspješna provedba ovog programa može se dodatno potaknuti – s obje strane – kroz jasno definisan niz međufaza.
Naprimjer, nakon što se imenuje novi visoki predstavnik, izmijeni odluka iz aprila 2023, a velika koalicija probosanskih stranaka predloži navedene zakone i osigura njihovo izglasavanje, onda bi OHR bi mogao zaključiti da je formula njegovo zatvaranje – 5 ciljeva + 2 uvjeta - ispoštovana.
Posljedično bi Ured visokog predstavnika potom pristupio suspenziji rada do 2030. godine. Paralelno bi bio zaključen odgovarajući međunarodni sporazum kojim bi se predvidjelo da, ukoliko se utvrdi da je Agenda 5+2 i dalje provedena do 2035. godine, OHR tada bude u potpunosti ukinut (što bi bio proces paralelan faznom rješavanju pitanja Brčkog nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma).
Kako bi se osiguralo stabilno i sigurno okruženje u Bosni i Hercegovini, kao i na Zapadnom Balkanu, nakon suspenzije i konačnog zatvaranja OHR-a, zemlja bi bila primljena u NATO u istom vremenskom okviru – odnosno između 2030. i 2035. godine – tokom kojeg bi i misija EUFOR-a u zemlji mogla biti okončana.
Ako sve ovo zvuči pomalo fantastično, to je zato što su i zvaničnici u Sarajevu i međunarodna zajednica snizili očekivanja – i od sebe i od države – do te mjere da i elementarni upravljački zahvati danas djeluju kao naučna fantastika.
Potencijalna opstruktivna uloga HDZ-a BiH i SNSD-a u cijelom ovom procesu jedva da zaslužuje poseban komentar. Ukoliko je objedinjeni politički kapacitet od oko 25 % glasova, koliko ima blok HDZ–SNSD – što je brojka dodatno napuhana ustaljenim obrascima izborne manipulacije i svakako jednaka broju stanovnika Zeničko-dobojsko kantona – dovoljan da obesmisli svaku težnju ka napretku ogromne većine građana Bosne i Hercegovine, kao i geopolitičku težinu Evropske unije i/ili Sjedinjenih Država, onda politika kao takva u Bosni i Hercegovini gubi smisao.
Međutim, to nije slučaj. Sve ukazuje na dolazak novog visokog predstavnika i novu rundu međunarodnih pokušaja da se trasira put naprijed za Bosnu i Hercegovinu. Politički lideri u Sarajevu moraju tu činjenicu iskoristiti u svoju korist, odnosno u korist države i građana za koje tvrde da predstavljaju. No, to podrazumijeva barem artikulaciju jasnog skupa političkih zahtjeva prema međunarodnim donosiocima odluka – jer moć nikada ne popušta bez zahtjeva.
