Hrvatska i Srbija upravo trče novi krug regionalne utrke u naoružanju, kako se obično naziva odmjeravanje vojnih arsenala te dvije države.
Uz redovne vijesti iz njihovog šopinga kod prestižnih vojno-industrijskih brendova, svu pažnju javnosti početkom ovog mjeseca ugrabile su kineske rakete zrak-zemlja tipa CM-400 u posjedu Vojske Srbije. Pojedini srpski tabloidi nazvali su ih provokativno "Zagrepčanke", a s hrvatske strane vidno je zbog spoznaje o tom oružju zavladala konsternacija u samom državnom vrhu, ali i šire.
Daljnja medijska inventura tehničke opremljenosti dvaju tabora pokazala je da takva reakcija u Hrvatskoj nije slučajna. Očito je da Srbija u totalu raspolaže znatno nadmoćnijim oružjem, kao i sistemima protuzračne odbrane, pa i proizvodnjom dronova, itd.
U hrvatskoj javnosti to otvara pitanja ne samo usporedbe sa Srbijom, nego i ona o upravljanju vojnim razvojem te o njegovoj strategiji. U novije doba već su potrošene ili su planirane milijarde eura za ojačavanje Hrvatske vojske koja svejedno zatim ne djeluje uvjerljivo.
Trend intenzivnog naoružavanja svakako valja promatrati u kontekstu globalnog vala frenetične kupoprodaje vojne tehnike, mada su ove dvije balkanske zemlje već nešto prije zahladile svoje odnose. No evidentna militarizacija potiče donošenje odluka naprečac kad je riječ o razvoju vojske, a također ostavlja manje prostora za susjedski dijalog. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić nastupa u ovome zasad neuvijeno trijumfalistički, dok se hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković i oko vojnih tema mahom prepiru.
"Vučić svašta govori, ali mislim da tu nema nekog ozbiljnijeg potencijala za oružani sukob", rekao nam je Boško Jakšić, medijski vanjskopolitički analitičar iz Srbije koji smatra da tenzije između Zagreba i Beograda neće ni ubuduće lako steći snagu koja bi inicirala pravi vojni okršaj. Po njegovu uvjerenju, krajnji domet bi tu u dogledno vrijeme mogli biti incidenti nižeg ranga, više radi održavanja napetosti. Jakšić potom adresira primarnu odgovornost za takve, još uvijek nimalo kvalitetne odnose, na Aleksandra Vučića.
Konfuzno i kontradiktorno
"Od njegovog dolaska na vlast", kaže on za DW, "pokvareni su odnosi Srbije s cijelom regijom, ako izuzmemo Mađarsku. Prije svega sa Zagrebom, onda Sarajevom, Prištinom, Podgoricom. Srbija koja se hvali regionalnim liderstvom, ovdje najprije lider u kvarenju odnosa. Ona ponavlja da nema ofenzivne namjere, ali to je i realno, pošto je kompletno okruženje Srbije u članstvu NATO-a, osim BiH." I, naravno, osim Kosova, a moguće je da baš jačanje pregovaračke pozicije oko te zemlje predstavlja i perspektivu srpske vojno-razvojne kampanje.










