Ništa nas ne može iznenaditi. Toliko je destruktivnih, a obrazovanih pojedinaca, od kojih društvo ima samo štetu, a njihovo obrazovanje čak ni njima ne može koristiti. Tako se ovih dana na portal Novosti pojavio članak Sinana Gudževića, u kojem predstavlja novu knjigu Tarika Haverića "Bošnjaštvo kao promašen projekt".
Kaže autor ovoga teksta da se "Haverićeve knjige ne bave samo strahotama, nego i srozanostima i sramotama koje su nastale u strahotama i ostale iza njih. Jedna od tih srozanosti je i politički projekt bošnjaštva."
Nevjerovatna je ova tvrdnja. Da li to znači da Haverić negira pravo jednom narodu da sam odredi svoje ime? Ako on to naziva srozanošću u strahotama rata, onda se takav zaključak može izvesti i to bez bilo kakvih dilema, piše Enver Išerić za Preporod.info.
Kaže autor navedenog članka za Haverićeve knjige da je “svaka od pet knjiga polemička po tonu, izrazu i sadržaju. A da li će i biti dio polemike, to zavisi od polemičara.”
Ja, iskren da budem, nisam čitao Haverićeve knjige, ali nakon ovoga teksta, ne bih ni trošio dragocjeno vrijeme za koje ćemo biti pitani, na knjige koje po svom sadržaju ne nude ništa korisno. Kaže Sinan Gudžević da “znamo da on (Haverić) neće imati dostojna rivala za raspravu. Jer se u svakoj on strogo drži naučnih načela i nijedna od njih ne odstupa ni od težnje za istinom ni od spremnosti za raspravu".
Ja nemam namjeru polemizirati niti sa Gudževićem, a niti sa Haverićem, a i da hoću, ne mogu, jer, da bih polemizirao, morao bih pročitati tu njegovu knjigu koju je nazvao "Bošnjaštvo kao promašen projekt". Sam naslov njegove knjige govori da je njegova knjiga promašena. Ali možda i nije. Možda je baš on tu temu i tu svoju knjigu usmjerio tamo gdje je naumio. A možda Haverić i nema dostojnih polemičara za raspravu upravo zbog samog sadržaja njegovih knjiga, i zbog izostanka naučnih načela kojima bi trebao da se rukovodi prilikom izvođenja određenih zaključaka.
Ja želim samo da ukažem na potpuno pogrešne i zlonamjerne Haverićeve tvrdnje, a koje, prenosi Sinan Gudžević. Nije ništa sporno u tome što je, kako tvrdi Gudžević, Haverić "u diskusiju uvodio stavove ljudi koji su uglavnom bili ili su još važni, imali su ili još imaju vlast ili neki ugled, ili barem poznatost u društvu, a najčešće su imali sve to."
Vlast i ljude na vlasti, odnosno njihove postupke treba kritikovati, ako za to postoji osnov, odnosno održiva argumentacija. Ali izmišljati određene stvari i kritikovati ljude samo zbog toga što su “važni, imali su ili još imaju vlast ili neki ugled, ili barem poznatost u društvu” je u ravni sa nekom ljudskom slabošću, nedostatcima ili bolešću, koju bi Haverić, kao filozof, morao znati definirati bolje nego što bih ja to mogao učiniti.
Haverić tvrdi da zamjena imena Musliman u ime Bošnjak u septembru 1993. godine, "nije došla 'iznutra', nego je došla kao ustupak međunarodnoj zajednici u času kad ova traži da se Muslimani izjasne o Owen-Stoltenbergovom planu o podjeli Bosne i Hercegovine na tri etničke države. Ako bi oni taj plan prihvatili, onda Zapad ne bi dopustio da se pod njegovim pokroviteljstvom stvori neka republika koja bi u imenu imala pridjev muslimanska. Promjena nacionalnog imena Muslimani u Bošnjaci, koliko god kasnije bila prikazivana kao trijumf u ostvarivanju nekakvih davnih težnji, bila je pregovarački uslov, to jest diktat za slučaj hipotetičke realnosti."
Prema Haverićevoj tvrdnji, Zapad bi dopustio muslimansku državu, ali pod uslovom da se samo formalno tako ne zove. Zato su tražili da se Muslimani preimenuju u Bošnjake. Eto, taj Zapad, o kojem Haverić govori, nije znao da, i u slučaju promjene imena naroda, to ne mijenja pripadnost islamu kao religiji.
Kontradiktornost Haverićevih tvrdnji vidljiva je i iz njegove tvrdnje da promjena imena naroda bio pregovarački uslov Zapada i njegove tvrdnje da je muslimansko političko rukovodstvo imalo namjeru da stvori muslimansku državu, ali da ta namjera nije mogla biti biti osnov za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jer se takva namjera profilirala tek kasnije, godinu i po dana nakon početka srpske ekspanzionističke agresije, ali je Miloševićevim nacional-socijalistima i njihovim današnjim nasljednicima dala “alibi o kojem su mogli samo sanjati”.
Znači, imali su, kakao tvrdi Haverić, predstavnici Bošnjaka namjeru stvoriti muslimansku državu i prije promjene imena u Bošnjak, a na drugoj strani tvrdi da je po Owen-Stoltenbergovom planu trebalo da se na području Bosne i Hercegovine stvore tri države, od kojih je jedna trebala da bude muslimanska, odnosno bošnjačka.
Dalje Haverić tvrdi da “uvođenje novog imena suštinski je značilo odustajanje od bosanskohercegovačke laičke države, što je za Bosnu i Hercegovinu pogubna staza koja vodi u nered i u pustoš”.
