Negiranje zločina kao test pravosuđa: Može li edukacija promijeniti praksu?

Između zakona i stvarnosti: Gdje sistem puca

Ipak, procesuiranje ovih krivičnih djela i dalje prati niz izazova. Među njima se izdvajaju balans između slobode izražavanja i zabrane negiranja genocida, složenost dokazivanja umišljaja, specifičnosti procesuiranja online sadržaja, kao i nedovoljno razvijena i neujednačena praksa. Dodatni problem predstavljaju ograničeni kapaciteti institucija za efikasno provođenje istraga, što često dovodi do sporih ili nedovoljno odlučnih reakcija. Uprkos tome, određeni pomaci su vidljivi. Raste interesovanje sudija i tužilaca za ovu oblast, a posebno je značajno što u edukacijama učestvuju i oni koji već imaju iskustvo u procesuiranju ovih predmeta. Time se teorijsko znanje direktno povezuje s praksom, što je jedan od ključnih preduslova za izgradnju održivog institucionalnog odgovora. Saradnja između civilnog društva i pravosuđa u ovom procesu ima ključnu ulogu. Ona ne samo da doprinosi jačanju stručnih kapaciteta, već i povećava transparentnost rada institucija, čime se postepeno gradi povjerenje javnosti. U društvu koje je duboko podijeljeno, takvi procesi imaju dodatnu težinu.

Bez odgovornosti nema ni povjerenja

Ćudić upozorava da bez dosljedne primjene zakona nema ni stvarne pravde ni stabilnosti. „Kad je riječ o pravosudnim institucijama, poštivanje zakona je osnova od koje se ne bi trebalo odustajati niti pokleknuti pritisku. Ako je građanima Bosne i Hercegovine jasno da je na muralu Ratko Mladić, institucije države se urušavaju i izvrću ruglu time što ne mogu identificirati osobu na muralu. To povlači da isti sutra neće biti u mogućnosti ni da prepoznaju Dražu Mihailovića na spomeniku ili će nekome iz tih ustanova Ravnogorski pokret biti antifašistički. Jednakost pred zakonom, osnova je izgradnje povjerenja među svim građanima. To je posebno važno, jer smo mi podijeljeno društvo. Svaki put kad se zakon ne ispoštuje u onoj mjeri kako je predviđeno, društvo trpi posljedice. Takođe, važna je i jaka politička volja da bi se negatorski narativi zaustavili. Svjedočimo da se na ovim narativima ubiru politički poeni. Što znači da društvo samo mora bolje birati, odnosno ne davati vjeru onim političkim opcijama koje nas decenijama drže u živom blatu i ne dozvoljavaju da kao društvo sazrimo. U društvu u kome se gaji razumijevanje za patnju i stradanje drugih i u kome se zajedno liječe ratne traume nema mjesta negiranju ratne prošlosti i veličanju zlikovaca.“ Posljedice negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca dalekosežne su i višeslojne. One pogađaju prije svega žrtve i preživjele, kojima se negiranjem oduzima pravo na istinu i dostojanstvo, ali i šire društvo, jer se time podriva povjerenje u institucije i obesmišljava dugogodišnja borba za pravdu. Takvi narativi usporavaju procese tranzicijske pravde, produbljuju podjele i stvaraju opasnu atmosferu nekažnjivosti. Na kraju, jasno je da edukacija sama po sebi nije dovoljna, ali je nezaobilazan prvi korak. Bez znanja nema dosljedne primjene zakona, a bez zakona nema ni pravde. U kombinaciji sa političkom odgovornošću i aktivnim civilnim društvom, ona može postati temelj izgradnje kulture sjećanja koja neće počivati na poricanju, nego na činjenicama, empatiji i odgovornosti. Upravo u tom prostoru između prava i društva odlučuje se da li će Bosna i Hercegovina ostati zarobljena u prošlosti ili će iz nje konačno početi učiti.