Da je američka riječ presudna kada je u pitanju prijem novih članica, pokazalo je iskustvo i naših susjeda – Hrvatske, koja je ušla u NATO u proljeće 2009, nakon što je tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader osigurao podršku američkog predsjednika Georgea W. Busha.
Politička svrha ulaska Hrvatske u NATO bila je očuvanje perspektive širenja Alijanse. Podsjetimo, između samita u Bukureštu i ulaska Hrvatske u NATO, desila se ruska invazija na Gruziju, kojom je Kremlj nastojao neutralizirati narativ o širenju NATO-a. Reagujući na tu situaciju, Amerikanci nisu ponudili Gruziji, niti Ukrajini članstvo u NATO, ali nisu dopustili ni ostane dojam kako će NATO prestati sa širenjem, nakon ruske intervencije u Gruziji. Naravno, u potpunu sliku treba uključiti i značaj hrvatske obale za kontrolu Mediterana itd.
Kao i hrvatsko članstvo u NATO, tako su i crnogorsko i sjevernomakedonsko članstvo, kojima se Rusija protivila, imali za svrhu stvaranje jaza između Evropljana, prije svih Nijemaca, i Rusa. Uz druge aspekte tog procesa, ulasci Hrvatske, Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO slali su poruku da proces proširenja nije okončan, te da se i Ukrajina može nadati istome. Sjetimo se da su Rusi bjesnili nakon ulaska svake od ovih balkanskih država, jer je sa stanovišta Kremlja opći telos procesa proširenja uvijek bio vezan za ulazak Ukrajine u Alijansu.
U tom kontekstu zbivala su se i spora pomjeranja Bosne i Hercegovine na putu ka NATO-u. Zahvaljujući činjenici da su politički, a ne tehnički faktori presudni, Bosni i Hercegovini je u decembru 2018. godine upućen zahtjev da podnese Godišnji nacionalni program (ANP), uprkos tome što nije ispunila tzv. Talinski uslov iz 2010. i uknjižila vojnu imovinu na državu.
Promjena političke situacije
Ruska agresija na Ukrajinu, koju je Kremlj pravdao upravo neodustajanjem Zapada da pruža Kijevu perspektivu članstva u NATO-u, potpuno je promijenila politički kontekst u kojem se zbiva proces proširenja.
Najprije je, za vrijeme Bidenove administracije, koja je bila posvećena odbrani Ukrajine, omogućen ulazak Finskoj i Švedskoj, bez potrebe da ove zemlje ispunjavaju bilo kakve tehničke uslove. Međutim, nakon dvije godine rata, u Sjedinjenim Državama je na vlast došla nova administracija, koja je prestala da pruža pomoć Ukrajini i pokazala je ogroman interes za zaključenje mira, čak po cijenu pristanka na sve ruske uslove. Uz ostalo i na kraj NATO perspektive Ukrajine.
Kako bi pripremila teren za što brže postizanje mira sa Rusijom, Trumpova administracija je u Strategiji nacionalne sigurnosti navela da je “u najvećem interesu Sjedinjenih Država da ispregovaraju brzi prekid neprijateljstava u Ukrajini, kako bi se stabilizirala evropska ekonomija, spriječila nenamjerna eskalacija ili širenje rata, te ponovo uspostavila strateška stabilnost u odnosima s Rusijom”.
U vezi s time se kaže da su strateški ciljevi američke politike, u ovom mandatu, “okončati percepciju da je NATO savez koji se stalno širi, te spriječiti da do toga dođe i u stvarnosti”.
Također, kaže se da je cilj SAD-a “omogućiti Evropi da stane na vlastite noge i djeluje kao skupina usklađenih suverenih nacija, što uključuje i preuzimanje primarne odgovornosti za vlastitu odbranu”.
Drugim riječima, ulasci Hrvatske, Crne Gore, Makedonije itd. stvorili su percepciju da je NATO savez koji ne prestaje sa širenjem; stoga Trumpova administracija nije za prijem novih članica, kako bi se izmijenila navedena percepcija. Najvažniji korak u tom smislu je eksplicitno “ne” Ukrajini, ali i ignorisanje bh. zahtjeva za prijem.
U konačnici, poruka Trumpove administracije jeste da Evropljani počnu više brinuti sami o vlastitoj sigurnosti i prestanu se nadati da će ih, ako su u NATO-u, štititi američka vojna sila.
Poruka njemačkih vlasti da se neće odazvati na Trumpov poziv i pridružiti napadima na iranske snage, kako bi se deblokirao Hormuški moreuz, otkriva dosad neviđenu podjelu unutar NATO-a, te otvara pitanje njegovog budućeg funkcionisanja.
Besmisleni javni pritisak
Ako imamo u vidu da prijem u NATO nije stvar tehničke, već strogo političke odluke, onda je jasno zašto birokrate koje vode NATO već dvije godine ignorišu Bećirovićeve apele, koji idu ispod granice dostojanstva. Javni pritisak koji Bećirović vrši na birokrate NATO-a ima za svrhu stvaranje percepcije da je aktuelni član Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka neko ko se “bori za ulazak BiH u NATO”, dok u stvarnosti ne polučuje nikakav efekat.
U slučaju da je zaista moguće da ubrzo uđemo u NATO, imalo bi smisla da Bećirović radi ono što je Sanader radio 2007. i 2008. godine – dakle, da predstavnike američke vlade uvjeri da ulazak je BiH u skladu s njihovom strategijom nacionalne sigurnosti, te da naše članstvo neće podebljati percepciju NATO-a kao saveza koji je u neprestanom širenju itd. Riječju, Bećirović bi trebao da uvjeri NATO-skeptike u redovima Trumpove administracije, da pristanu na prijem BiH. Bez toga, javni pritisak na Ruttea i njegovu zamjenicu Šekerinsku je besmislen.
Stoltenber, 2023, u Sarajevu, kada je članovima Predsjedništva kazao da BiH ne može u NATO bez unutrašnjeg konsenzusa. (Foto: X)
Na koncu, to mu je objasnio i sam bivši gensek NATO-a Stoltenberg, kada je u novembru 2023. godine, na sastanku sa članovima Predsjedništva u Sarajevu, kazao da BiH neće postati članica sve dok ne postignemo unutrašnji konsenzus u BiH po tom pitanju. Ovim prebacivanjem loptice na naš teren, Stoltenberg je diplomatski efektno zamaskirao činjenicu da u samom NATO-u, nakon zasićenosti SAD-a odbranom Ukrajine ne postoji raspoloženje za novo proširenje.
Naime, dovoljno je podsjetiti na činjenicu da ni 2018. nije postojao unutrašnji konsenzus, pa je Stoltenberg, kada je to bilo u američkom interesu, svejedno uklonio Talinski uslov i dao zeleno svjetlo BiH da dostavi prvi Godišnji nacionalni program.
Kako je svojedobno utvrdio George Kennan: jedino stalno u međunarodnim odnosima jeste da se stalno mijenjaju. Tako je moguće da će se i raspoloženje unutar Alijanse, u pogledu našeg eventualnog članstva, promijeniti; iako nije vjerovatno. U svakom slučaju, u ovom trenutku javno insistirati na tome da smo ispunili formalne uslove, te da nas NATO zbog toga treba primiti, znači samo pothranjivati vlastitu frustraciju.
