Kako Ukrajini pružiti jamstva trajne sigurnosti – to je pitanje o kojem se mnogo diskutira. Od bilateralnih dogovora pa do punopravnog članstva – mogu se zamisliti različiti putevi ka cilju da se Rusija odvrati od daljnjih napada na tu zemlju, piše Deutsche Welle.
Dugoročna sigurnosna jamstva
Na samitu NATO-a u Vilniusu 11. i 12. jula, zemlje grupe G7 su izrazile spremnost da otvore put ka dugoročnim sigurnosnima garancijama kao i novim isporukama oružja Ukrajini. Te „garancije" se ne mogu usporediti sa slučajem napada na Savez po članu 5. NATO-ugovora, objašnjava Aylin Matlé, istraživačica Centra za sigurnost i obranu Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP).
Umjesto toga, radi se o važnim mjerama jačanja Ukrajine kao suverene države, kaže ona. To podrazumijeva saradnju između tajnih službi, podršku ukrajinskoj odbrambenoj industriji, obuku vojnika ili, sasvim generalno, privrednu podršku. Zapad je, doduše, već pomogao Ukrajini u ratu protiv Rusije, ali tu sada ima i novih elemenata. „Politički Zapad šalje Rusiji signal da je voljan podržati Ukrajinu ne samo sada, već i na srednji i duži rok“, objašnjava Matlé.
Taj signal je važan. Jer, dugoročna podrška je upravo suprotnost onome čemu se nada ruski predsjednik Vladimir Putin, naime, da će zemlje koje sada pomažu Ukrajini jednom prestati to raditi.
Benjamin Tallis iz DGAP-a primjećuje: „To nije vrsta sigurnosne garancije koja će umiriti ukrajinski narod. Oni pamte Memorandum iz Budimpešte iz 1994. kada se Ukrajina odrekla atomskog oružja u zamjenu za sigurnosna jamstva Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Rusije. To očito nije bilo dovoljno da se Rusija odvrati od napada.“
Izraelski model
Ukrajina, dakle, nema atomsko oružje i to je bitno razlikuje od Izraela, s kojim u posljednje vrijeme često uspoređuju ovu istočnoevropsku zemlju. „Izraelski model“ i nije dio NATO-a, podržava ga jedino SAD kada je riječ o sigurnosti i oružju - i on funkcionira samo zato što ta zemlja ima atomsku bombu, a njezini susjedi je nemaju, kaže Tallis.
Vijeće NATO-Ukrajina
