Milanoviću, znaš li gdje je Irska?

Piše: Almasa Hadžić

Ne znamo koju je ocjenu imao iz geografije aktuelni predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, ali nije nemoguće da ne zna gdje se nalazi Repulika Irska.

To je onaj zeleni otok na kome, za razliku od njegove sunčane Hrvatske, svako malo nebo zemlju zaspe kišom i hladan vjetar probode vam kosti, a pored vas, dok se ušuškavate u tople nepromočive jakne, u šorcu ili tankoj ljetnoj majici, proleti srednjovječni muškarace ili žena, baš kao u julsko predvečerje na nekoj od jadranskih otoka.

Da ne pretjerujemo, možda i nije „u bobu“ tako, ali je skoro pa identično.

E na tom Zelenom otoku, tačnije u Republici Irskoj, zemlji, naizgled robusnih, ali izuzetno dobrih ljudi, živi nekoliko desetina hiljada Hrvata koji su egzistencijalni spas našli u ovdašnjim firmama, bilo da je riječ o velikim trgovačkim lancima, restoranima, IT, turističkim, farmaceutskim, prevozničkim i drugim komapnijama.

I o kojim, umjesto što stalno „mlati“ o Bosni i narodima koji u njoj žive, prvenstveno Bošnjacima, „vidoviti Zoran“ nikad ni riječi u javnosti ne progovori niti pomene razloge zbog kojih su otišli iz njegove države. I još uvijek odlaze.

Masovnije iseljavanje Hrvata u Irsku, započelo je netom nakon što je Hrvatska ušla u Evropsku uniju.

U kome god gradu da se skrase, vrijedno rade, nekad i dva posla ako im se ukaže prilika, pričaju.

„Halo... Ja sam...Ma kakvih 11 eura, ništa od toga, ako hoće 13 eura- može.Ništa manje... Šta ćeš 8 sati da stojiš za 11 eura, bolje ti je na socijali“, slušamo razgovor vozača autobusa poznate prevozničke kompanije koja svakih sat vremena sa Aerodroma u Dablinu vozi na liniji prema Korku.

Po naglasku reklo bi se da je negdje iz pograničnog dijela Hrvatske prema Bosni.

Naravno, i ne sluti da u autobusu ima putnika koji razumiju njegovu konverzaciju sa suprugom dok joj objašnjava da na poslu koji joj se nudi ne smije pristati na satnicu manju od 13 eura.

Uredno nas je dovezao do Korka i na svom, pomalo rogobatnom engleskom, uljudno se zahvalio na povjerenju.

Samo u gradu Korku živi više od sedam hiljada Hrvata.

Ne treba da vas iznenadi ako vas trgovac u velikom centru tiho priupita „a, vi ste naši“ ili vam na vrata tek što razdani pozvoni srednjovječan čovjek s pitanjem da li bi promjenili kupca struje.

„Ma kakva politika, nemamo mi vremena za to, a i ne interesira nas. Ustaneš rano, dijete u obdanište, žena na pos'o, ja na pos'o. Moraš biti odgovoran, nema za.......je. Ali zato je plata „u minut“ – onoliko koliko si zaradio toliko i naplatiš.

Najprije platiš stan, pa druge obaveze prema državi, a ono što ti ostane rasporediš i uvijek nešto „zabaciš za leđa“.

A to šta je ko izjavio na Pantovčaku, ma fućka mi se. Odem jednom, eventualno dva puta godišnje u Hrvatsku, posjetim roditelje, prijatelje i to je sve„, kaže nam Mateo kojega smo prije nekoliko godina upoznali kao konobara u jednom restoranu u Korku i koji je, uoči same pandemije promjenio posao i radi kao menadžer u poznatom trgovačkom lancu.

Mateo je iz okoline Slavonskog Broda. Ne voli da bude u medijima i moli da ga „ne ofiramo“ da mu se roditelji ne bi nasekirali.

Na našu, pomalo tužnu konstataciju da je zatvorena nekadašnja prodavnica „Spektrum“ koju su držala dvojica braće iz Slovačke, a u kojoj smo mogli kupiti sve proizvode karakteristične za područje nekadašnje nam zajedničke domovine, Mateo nas je obraovao informacijom da ne brinemo jer sad imamo „hrvatsku prodavnicu“ samo na drugom kraju grada.

„Imate i kiseli kupus – dobro će doći sarma, a imaju i odličnu prošaranu slaninu“.

Smijemo se, kažemo da ne jedemo slaninu, ali ćemo kupus svakako kupiti, našto se Mateo udari po čelu, veli, „izvinite, nisam ništa loše mislio“.

I, sigrno nije. Fin, uljudan čovjek, očito, zaokupljen, isključivo vlastitim životom i egzistencijom. U odnosu na prije nekoliko godina kada nas je usluživao u restoranu u kome je radio, malo mu je kosa „prošarala“ ali su mu maniri ostali isti.

A u „hrvatskoj prodavnici“, baš kao da ste u Konzumu ili Bingu.

Ledo proizvodi, vegeta, kafa „Brazil“, a i „Zlatna džezva“, Klasovo brašno,tjestenina, tuzlanska so, Brajilovića sudžuka i suho meso, Podravkine supe, naresci, paštete, ma „sve domaće“ kako bi rekli i u Hrvatskoj i u „zemljama okruženja“.

Kupci žure s posla.

„Bok“ na ulazu, „bok“ na izlazu. Među kupcima se nađe i po neki Irac.

Sve je u funkciji pripreme za Božić.

Na Badnji dan prodavnica se zatvara u podne i otvara tek drugi dan Božića.

„Idete li u Hrvatsku za prazike“ pitamo ljubaznu prodavačicu.

„Ma ne, malo ko ide“ odgovara i nastavlja konverzaciju sa drugim potrošačem.

Jer, samo su rijetki, što zbog pandemije, što zbog finansijskih izdataka, ovog Božića otišli nazad u Hrvatsku.

A i što bi, kad svaki irski grad, a Kork, posebno, i ovog Božića odiše ugođajem u kome svaki građanin, bio katolik ili ne, može uživati i radovati se.

U kuću našeg domaćina vraćamo se s cekerima punim „domaćih proizvoda“ s neizostavnom sudžukom i suhim mesom.

U kući radost, naravno.

Kasno uvečer, listam portale i oko mi ode na izuzetno čitani portal irska.ie i tekst kolumnistice Dubravke Lisak u kome iznosi svoje „viđenje“ najave Hrvatske vlade da će, od januara 2022. godine, svakoj hrvatskoj porodici koja se iz inostranstva vrati u domovinu, dodjeliti grant od po 200.000 kuna.

„Evo me, trčim unazad“ cinično je napisala ugledna kolumnistica.

Koliko sam za boravka u Irskoj pročitala informacija na portalima i FB stranicama koje isključivo tretiraju život Hrvata u Irskoj, nigdje ne vidjeh da neko, bar onako uzgred, pomenu predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića.

A i što bi, kad on ne pominje niti pita za njih.