Kandidat hrvatskih opozicionih stranaka u Bosni i Hercegovini za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Zdenko Lučić objavio je dugi post na svom Facebooku.
U njemu detaljno obrazlaže kriminalnu hobotnicu na čijem je čelu Dragan Čović.
I ističe da je to tek prvi dio objave!
Post Lučića objavljujemo u cjelosti:
Dragan Čović, rođen 1956. godine u Mostaru, odrastao u mostarskom naselju Đikovina, u siromašnoj radničkoj porodici (majka domaćica, otac radnik, rano penzionisan zbog bolesti), tokom rata i neposredno poslije rata organizovao je kriminalnu, odnosno stručnim rječnikom rečeno kleptokratsku mrežu radi pljačke državne/društvene imovine vrijedne više stotina miliona maraka.
Ta je mreža preko ključnih javnih institucija, javnih preduzeća i privatnih paravana provela zarobljavanje i pljačku hrvatskog naroda te preuzela ekonomske resurse Hercegovine.
Grupa kleptokrata - odabranih pojedinaca, u javnosti poznata kao „Čovićev krug” dijeli se na nekoliko ključnih nivoa:
Porodični krug i „čuvari kapitala“ (Najviše povjerenje),
Kumovi i povezani poduzetnici – oligarsi (Ekonomski stubovi),
Institucionalni i protokolarni operativci (Logistika i štit),
Politički i tehnički izvršioci u institucijama.
Kako mu je to uspijelo i ko je uopšte Dragan Čović – inženjer, doktor nauka, profesor, akademik, dvadesetogodišnji predsjednik političke stranke koju je zarobio i podredio svojim interesima?
Kao stipendista preduzeća SOKO, koje je bilo važan subjekt jugoslovenske vojne namjenske industrije, trudio se dokazati pravovjernost na sve načine i uklopiti se u tadašnje jugoslovensko komunističko društvo. Postao je član predsjedništva Saveza socijalističke omladine na Mašinskom fakultetu, koji je upisao nakon završene srednje mašinske škole, a zatim i član Saveza komunista Jugoslavije. Prilikom upisa na fakultet, ovjere semestra i prijave ispita izjašnjavao se kao „Jugosloven“ po nacionalnosti i potpisivao se ćirilicom. Navijao je za Fudbalski klub Velež, redovno je nosio cvijeće na partizansko groblje u Mostaru i obilazio „slavna mjesta iz Narodnooslobodilačke borbe“ kao što su Jablanica, Kozara i Tjentište.
Radio je sve ono što se tražilo od nekoga ko je htio izgraditi karijeru i postati „neko i nešto“ u tadašnjem Mostaru u Jugoslaviji. Radio je i ono što se nije tražilo, ali je pretpostavljao da mu to donosi dodatne bodove.
Demokratske promjene u Bosni i Hercegovini u novembru 1990. godine dočekao je kao inženjer mašinstva zaposlen u preduzeću SOKO vazduhoplovna industrija u Mostaru. Obavljao je i funkciju predsjednika Radničkog savjeta. Eskalacija rata u BiH početkom aprila 1992. zatekla ga je na funkciji direktora proizvodnje u istom preduzeću. Iz svoje jugoslovenske perspektive nije vidio nikakav problem u tome što upravlja servisiranjem, opremanjem i naoružavanjem borbenih aviona JNA koji napadaju Hrvatsku.
Bio je uvjeren u pobjedu „naše Jugoslovenske narodne armije“. Tek kada je u Zaliku eksplodirala cisterna, a granate s Huma i Fortice počele zasipati grad, shvatio je da nešto nije u redu. Konačno otriježnjenje došlo je onog trenutka kada su ga niški specijalci vratili s kapije njegovog preduzeća, koje su njegovi dojučerašnji drugovi nemilice pljačkali tovareći mašine, namještaj i sve što se dalo utovariti u kamione sivomaslinaste boje. Nekako su prokljuvili da ipak nije Srbin, a Jugosloveni im više nisu trebali. Ni tada mu nije palo na pamet da se uključi u odbranu grada, nego je otišao u „Krizni štab“ Sokola u zgradu Đačkog doma u Mostaru, gdje je ostao do kraja maja kada se sklonio u Gorance i navodno pridružio logistici Treće bojne, gdje je proveo par sedmica.
Odmah po oslobođenju Mostara, krajem juna 1992. godine, od neokomunističkog lobija unutar vlasti u Mostaru imenovan je za direktora Sokola. Okupio je oko sebe dio svojih saradnika iz „dobrih starih vremena“ (Branka Kolobarića, Zdravka Bevandu, Miru Ćorića, Smaju Klarića i druge). Tada počinje jedna od najvećih pljački u Bosni i Hercegovini.
Svjestan da je veliki holding SOKO s hiljadama radnika i jakim sindikatom nemoguće preuzeti odjednom, jer bi otpor javnosti i radnika bio prevelik, Dragan Čović sa svojom kleptokratskom mrežom usitnjava holding osnivanjem dvadesetak manjih preduzeća (kćerki). Radnička masa se rascijepila, sindikat je izgubio moć, a štrajkovi i protesti su postali lokalizovani i nebitni. Provodeći asimetričnu privatizaciju, odnosno proces privatizacije kojim su namjerno usitnili nekadašnjeg privrednog giganta, preduzeće SOKO, izbjegli su obavezu raspisivanja velikih i transparentnih tendera.
Naime, za manja preduzeća bilo je lakše provesti "malu privatizaciju" i direktno ih dodijeliti unaprijed odabranim menadžerima. Privatizacijsku pljačku ili vlasničku transformaciju, kojom su Čović, članovi njegove porodice, rodbina, kumovi i bliski prijatelji stekli potpunu kontrolu nad imovinom nekadašnjeg giganta SOKO (koji je zapošljavao preko osam hiljada radnika), proveli su u pet faza:
Faza I - vještačko obezvređivanje preduzeća (drastično je umanjena vrijednost SOKO-a),
Faza II - razbijanje odbrambenog mehanizma (gigant je podijeljen na veći broj malih preduzeća),
Faza III – provedena „mala“ i „velika“ privatizacija (imovinu preuzimaju odabrani),
Faza IV - čišćenje od dugova i radnika (metoda "kćerka i majka"),
Faza V - finalna tranzicija (izvlačenje vrijednosti preuzetih nekretnina).
Kompleks holdinga SOKO prostirao se na ukupnoj površini od 450.000 kvadratnih metara zemljišta. Unutar te ogromne zemljišne parcele, struktura je imala tačne i specifične omjere korisne površine i otvorenog prostora, odnosno na toj zemlji nalazilo se preko 122.000 kvadratnih metara korisne površine koja je bila raspoređena u 79 fabričkih i poslovnih objekata (ogromne proizvodne hale, upravne zgrade, hangari za sklapanje, laboratorije i ispitne stanice za mlazne motore). Preostalih oko 328.000 kvadratnih metara zemljišta obuhvatalo je interne ceste, željeznički kolosijek unutar kruga fabrike, skladišta na otvorenom, sportske terene, restoranske parkove i prostrane manevarske površine za prijem i transport avionskih dijelova.
Uzimajući u obzir trenutne tržišne cijene nekretnina u Mostaru, današnja realna vrijednost cjelokupnog kompleksa SOKO iznosila bi oko 500 miliona konvertibilnih maraka. Kada se saberu podaci o kvadraturama zemljišta i objekata (kancelarija, hala…) te pomnože s realnim cijenama u industrijskoj zoni, jednostavna matematika dokazuje razmjere pljačke naroda i povlašteni status Čovića i njegovih oligarha.
Iako su ekonomske prilike u poslijeratnom periodu bile znatno lošije, a cijene nekretnina niže nego danas, stvarna vrijednost ovog industrijskog diva bila je ogromna. Ona se temeljila na unikatnoj infrastrukturi, specifičnim mašinama i masivnom zemljištu. Poređenje službene knjigovodstvene procjene s realnim stanjem na terenu u tom periodu jasno pokazuje kako je funkcionisala kleptokratska mreža:
a) procjena Gojak-Kolobarić je 47.163.666,00 KM (iznos na koji je srezan cijeli holding u službenim dokumentima),
b) stvarna realna vrijednost je oko 150.000.000,00 KM.
Svođenjem fabrike na svega trećinu njene stvarne vrijednosti, stvoren je prostor u kojem je paket od 33% dionica u „maloj privatizaciji“ prodan grupi od 19 odabranih za ugovorenu obavezu ulaganja od svega milion i po KM. To znači da je Čović u 2000-im godinama dobio kontrolu nad imovinom vrijednom 150 miliona maraka za doslovni sitniš u gotovini, i to za novac preduzeća SOKO koji je izvučen preko Croatia banke u Metkoviću te za obezvrijeđene certifikate.
PLJAČKA NARODA – država kao alat, a hrvatski narod kao žrtva
Kleptokratska mreža oko mostarskog Sokola predstavlja jedan od najsistematičnijih primjera „pljačke naroda“. Mreža nije nastala slučajno, već je pažljivo izgrađena tokom devedesetih godina pod direktnim političkim i operativnim pokroviteljstvom Dragana Čovića.
Primarni cilj bio je transformacija ogromne državne vojne i civilne industrije u privatne izvore bogatstva i političke moći, a funkcionisala je kroz strogo podijeljene uloge unutar zatvorenog kruga ljudi. Iako se u stručnoj literaturi za ovakav model pljačke koristi pojam 'zarobljavanje države', u samom primjeru Sokola pojmovi „zarobljavanje naroda“ ili „pljačka naroda“ su s ljudskog, sociološkog i emotivnog stanovišta puno tačniji i direktniji opisi onoga što se dogodilo.
Dok je naučni izraz „zarobljavanje države“ hladna i tehnička definicija iz politologije, pojam „pljačka naroda“ direktno pogađa suštinu problema i objašnjava ko je stvarna žrtva tog procesa. U cijelom procesu pljačke imovine Sokola država je bila samo alat/mehanizam, a narod je žrtva. Država (njeni zakoni, agencije za privatizaciju, sudovi i tužilaštva) u slučaju SOKO poslužila je samo kao instrument ili paravan. Kleptokratska mreža nije pljačkala prazne državne kancelarije, nego je kroz uništavanje holdinga SOKO provela direktnu pljačku naroda – boraca i radnika koji su tu fabriku generacijama gradili od vlastitih doprinosa i rada.
Dragan Čović sa svojom ortačkom mrežom proveo je pljačku hrvatskog naroda kroz stvaranje ekonomske i egzistencijalne zavisnosti, jer je cijeli proces preuzimanja javnih resursa (SOKO, Aluminij, budžetski novac) sistematski prezentovao kao „zaštitu vitalnog nacionalnog interesa“ i „odbranu naroda“. Uništavanjem proizvodnih radnih mjesta u industriji, hrvatski narod je doveden u situaciju da posao može dobiti isključivo ako je lojalan stranci, odnosno kadrovima Dragana Čovića – bilo u javnim preduzećima, bilo u privatnim preduzećima unutar „Čovićeva kruga“ (poput Vidačkovog Promarka). Ako nisu dio te mreže, prisiljeni su na iseljavanje, čime se hrvatski narod biološki i ekonomski dodatno oslabio i zarobio.
Pljačka hrvatskog naroda u ovom sistemu kojeg je osmislio Dragan Čović nije završila operacijom SOKO, već traje i danas kada javna preduzeća poput Elektroprivrede HZ HB, HT Mostar ili Univerzitet u Mostaru plaćaju milionske kirije i kupuju nekretnine od Čovićevih „čuvara kapitala“. Taj novac se uzima direktno aus džepova hrvatskog naroda – kroz račune za struju, poreze i školarine. Dragan Čović je stvarno tehnički proveo „zarobljavanje države“ kako bi tim alatom/mehanizmom stvorio društvenu posljedicu i „zarobio hrvatski narod“ s krajnjim ciljem cijele operacije „pljačke hrvatskog naroda“.
ČOVIĆEVA KLEPTOKRATSKA MREŽA – hronistička elita
U ekonomskoj teoriji, kriminologiji i političkim naukama, grupa ljudi koja s pozicije moći provodi sistematsko i zakonski prikriveno preuzimanje imovine naziva se kleptokratska mreža (mreža insajdera).
U zavisnosti od njihove specifične uloge u procesu, u stručnoj se literaturi i tranzicijskoj praksi za njih koriste sljedeći tačni nazivi: menadžerski insajderi, korumpirani tehnokrati, tajkunski klijenti, politički pokrovitelji ili pokrovitelji kleptokracije. Kada se sve ove uloge spoje, stručna literatura takvu grupu naziva klijentelističkom (kronističkom) elitom koja je u stvarnosti zatvoreni krug povlaštenih pojedinaca čije se bogatstvo i moć ne temelje na tržišnoj utakmici i inovacijama, već isključivo na bliskosti s političkim vladarom i parazitiranju na javnim resursima.
Menadžerski insajderi ili oligarsi direktori i uži upravni kadar (poput grupe direktora ili članova upravnog odbora – Branka Kolobarića, Vlade Majstorovića, Dragana Perića, Ljube Protrke...) koji su sjedili unutar samog holdinga SOKO posjeduju "insajderske" informacije o stvarnoj vrijednosti preduzeća, a njihov školski zadatak je da iznutra pripreme teren, odnosno: planski tjeraju preduzeće u gubitke, blokiraju račune i tehnički provedu usitnjavanje holdinga kako bi imovina postala laka meta za preuzimanje.
Branko Kolobarić – jedan je od najdugovječnijih, najodanijih i operativno najvažnijih saradnika Dragana Čovića. Dok su drugi akteri u aferi SOKO uglavnom upravljali pojedinačnim preduzećima kćerkama, Kolobarić je bio Čovićeva desna ruka za finansijski i pravni inženjering kojim je nekadašnji vojni div prepušten privatnim rukama, nakon čega je nagrađen najvišim pozicijama u finansijskom sektoru Federacije BiH. Bio je desna ruka u Sokolu i arhitekta komadanja preduzeća. Tokom devedesetih godina, dok je Dragan Čović bio generalni direktor vazduhoplovne industrije Soko Mostar, Branko Kolobarić bio je predsjednik Upravnog odbora (UO). Čović i Kolobarić osmislili su i proveli strategiju kojom je jedinstveni vojni gigant rascjepkan na više od 40 manjih, formalno nezavisnih dioničkih društava i društava sa ograničenom odgovornošću.
Kolobarić je, kao predsjednik UO-a, potpisivao odluke o izdvajanju najvrjednijih nekretnina, hala i zemljišta, koje su potom preko Agencije za privatizaciju (koju je vodila Mila Gadžić) prenesene na privatna lica i preduzeća aus porodičnog kruga (poput Valerije Čuljak).
Kada je Kantonalno tužilaštvo u Mostaru nakon višegodišnjeg pritiska sindikata i javnosti pokrenulo istragu o privrednom kriminalu u Sokolu, Kolobarić je bio označen kao sukreator cijelog procesa. Terećen je za zloupotrebu položaja i ovlaštenja predsjednika UO-a kako bi omogućio nezakonit prenos državne imovine u privatno vlasništvo. Kao i u slučaju ostalih članova grupe (Mile Gadžić, Valerije Čuljak…), Kantonalni sud u Mostaru donio je 2010. godine oslobađajuću presudu zbog navodnog "nedostatka dokaza".
