U napadima na Gazu, Muhamed je izgubio 11 članova svoje šire porodice, ali je još uvijek u bolnici, gdje radi 24/7, nadajući se da će zbog toga ublažiti patnje ljudi.
“Oh, hvala vam puno na divnim vijestima!!”
Kada je stigao kući, prvo je poruku poslao roditeljima i prijateljima, a zatim otvorio Atlas i tražio Beograd. Glavni grad Jugoslavije mu je bio veliki, zato se radovao otkrivanju novog mjesta, gdje bi trebao boraviti nekoliko godina. Kada je dobio vizu i odletio za Beograd, prvo je morao naučiti jezik, a onda su ga čekale studije medicine. Tokom predavanja volio je da šeta parkovima i uz rijeku Savu sa drugim studentima, isprobavao domaću kuhinju i upoznao nove ljude i kasno noću pisao pisma svom domu, piše Senzor.ba.
Kada je 1989. diplomirao i napustio glavni grad, otišao je u Sarajevo na specijalizaciju. Mladi palestinski doktor Mohamed el Ran brzo se integrisao u sarajevski način života, jer je već savladao jezik i Sarajlije su ga odmah prihvatile kao svog, iako ni oni ni doktor nisu znali šta će se desiti za dvije godine. Kada je započela agresija na BiH, Muhamed je odlučio ostati sa svojim prijateljima i postao jedan od rijetkih hirurga koji su operisali na područjima Pofalići i Velešići. Rad u ratnim uslovima u okolnom gradu nije bio lak, ali uz dobru količinu strpljenja i genijalnosti mladi hirurg je spasio živote mnogih ranjenih ljudi, te se zauvijek upisao u srca građana Sarajeva.
Kasnije, Muhamed se vratio u svoju Gazu, jer čovjek godinama postaje nostalgičan za svojim rodnim gradom i nakon povratka kući, prihvatio je posao u indonezijskoj bolnici u sjevernoj Gazi, gdje je postao opći i onkološki hirurg. Zbog blokade posljednjih četrnaest godina teško mu je bilo doći do materijala, pa se on i njegov tim našao kako je znao i nekoliko puta nabavljao materijal o svom trošku, ali je situacija nakon 8 godine postala mnogo gora. U oktobru, kada su se dan ranije osvetili napadu, počeli su napadi na Gazu. Prvo su ostali bez struje i vode, koju je izraelska vlada odsjekla za cijelo stanovništvo, kada je nestalo nafte i generatori otkazali, moralo se uraditi što bolje. Indonezijsku bolnicu su nekoliko puta pogodili izraelski vojni avioni, a teret je bio toliko visok da su Muhamed i ekipa morali da operišu u hodnicima i čekaonicama jer u operacionim salama nije bilo dovoljno mjesta, a operacije su često obavljali bez anestezije, kao Nije bilo na zalihi prije nekoliko sedmica.
U napadima na Gazu, Muhamed je izgubio 11 članova svoje šire porodice, ali je još uvijek u bolnici, gdje radi 24/7, nadajući se da će zbog toga ublažiti patnje ljudi.
Zanimljivo je da je i njegov brat doktor koji radi u istoj bolnici, a sin sada studira medicinu u Sarajevu, pa će se porodična tradicija nastaviti.
Iako je Muhamed el Ran također državljanin BiH i mogao bi napustiti Gazu kao državljanin druge države, odlučio je ostati i pomoći pacijentima.
