Samo je jednom Angela Merkel lupila šakom po stolu i poslala jasnu poruku. Bilo je to 23. augusta 2011. Tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić skamenjenog lica je u Beogradu stajao na konferenciji za medije pored svoje gošće iz Berlina. Kancelarka je tada ponovila ono što je rekla Tadiću u četiri oka, iza zatvorenih vrata: da Srbija mora prestati pružati podršku svojim zemljacima na sjeveru bivše srpske pokrajine Kosovo. I da, osim toga, Beograd mora dati zeleno svjetlo za članstvo tada već nezavisnog Kosova u međunarodnim organizacijama. Odnosno da, ako to ne učini, neće biti ništa od priželjkivanog ulaska Srbije u Evropsku uniju, piše Deutsche Welle .
Tadić, njegova kompletna vlada i velika većina Srba imala je tada osjećaj da ih je Merkel uvrijedila. Nikada Srbija neće odustati od Kosova u korist članstva u Evropskoj uniji, moglo se čuti tada. I doista: službeni Beograd po tom je pitanju nije bio spreman ni na najmanju korekciju politike prema Kosovu. To SPD nije spriječilo da Tadića samo godinu kasnije odlikuje za njegove navodne zasluge oko „evropskih integracija njegove zemlje”.
Nakon iskustva koje je doživjela u Beogradu, Merkel je promijenila svoju političku taktiku. Umjesto konfrontacije, karte je stavila na kooperaciju, i to ne samo s čelnim političarima Srbije.
Vodeći akteri Bosne i Hercegovine, koju se u medijima često naziva „propalom” državom, ona je primala pojedinačno u svom uredu u Berlinu – kako bi ih „motivirala” na ustupke oko brojnih tema oko kojih je bilo neslaganja. Ali ni te geste nisu urodile nekim konkretnijim političkim uspjesima.
Na početku 2015. Merkel je svog tadašnjeg ministra vanjskih poslova (i današnjeg predsjednika Njemačke) Frank-Waltera Steinmeiera poslala u Sarajevo. Zajedno s njegovim britanskim kolegom Philipom Hammondom on je posvađane bh. lidere pokušao uvjeriti da se pismeno obvežu na to da će uz pomoć ustavne reforme učiniti zemlju funkcionalnom. Zauzvrat je BiH trebala dobiti izdašnu financijsku pomoć kako bi obnovila privredu. Ali od te inicijative nije bilo ništa.
Berlinski proces
Godinu dana prije toga Merkel je inicirala održavanje serije konferencija šefova država i vlada zemalja regije, koja je u historiju diplomacije ušla pod imenom „Berlinski proces". Taj je format doista urodio nekim konkretnim plodovima: po njemačko-francuskom uzoru utemeljena je regionalna mreža za razmjenu mladih RYCO, u međuvremenu je ukinut i roaming između posvađanih balkanskih država. Ali još uvijek nema većeg napretka po pitanju etabliranja zajedničkog tržišta i realizacija infrastrukturnih projekata.
Pritom EU i Njemačka već odavno u rukama imaju i neka sredstva pritiska kako bi neposlušne političke lidere natjerali na kompromise. Dvije trećine trgovine ova regija realizira sa zemljama zapadne Evrope, prije svega s Njemačkom i Austrijom. Ogromna većina stranih, direktnih investicija stiže također iz tih zemalja. A stotine hiljada ljudi koji potiču s jugoistoka Evrope trajno je migriralo u zemlje zapadne Evrope – ponajprije u Njemačku, Austriju i u Švicarsku.
