Kad Milorad Dodik kaže da su Bošnjaci "radikalni muslimani" i da je suživot s njima nemoguć, dio javnosti to i dalje doživljava kao još jednu njegovu provokaciju. Kao folklor i politički cirkus.
Kao, "Dodik opet galami".
To je pogrešno, jer to što on radi nije nikakva isprazna galama. To je, jednostavno, politika. I to vrlo racionalna politika.
Dodik ne govori te stvari zato što je emotivan ili neodgovoran. Govori ih zato što mu se isplate, piše Stav.ba.
Politički govor u Bosni i Hercegovini nadilazi uobičajene predizborne tenzije ili populističku retoriku. Umjesto sporova o javnim politikama, budžetima i institucionalnim nadležnostima, javni prostor sada ispunjavaju formulacije egzistencijalnog tipa: govori se o "nemogućem suživotu", "civilizacijskoj nekompatibilnosti" i "sigurnosnim prijetnjama" koje navodno proizlaze iz samog identiteta jedne zajednice. U toj matrici Bošnjaci se označavaju kao "radikalni muslimani", kao politički faktor s kojim nije moguće graditi zajedničku državu.
Ovdje je riječ o diskurzivnoj strategiji koja konflikt premješta iz sfere politike u sferu sigurnosti i time delegitimira samu ideju zajedničke države. Takav narativ nije incident, nego racionalan politički instrument oblikovan odnosima moći, geopolitičkim kontekstom i unutrašnjom fragmentacijom bošnjačkog političkog subjekta.
Pogotovo imamo li na umu razne memorandume i deklaracije srpskog i srbijanskog intelektualno-političkog establišmenta te neka ranija iskustva.
Danas svjedočimo intenziviranom narativu u kojem se čitava zajednica predstavlja kao prijetnja, a sama ideja zajedničke države kao historijska greška. Takav pomak ne može se objasniti pukom emocionalnošću ili temperamentom jednoga političara. On ima svoju unutrašnju logiku.
Najprecizniji teorijski okvir za razumijevanje tog procesa nudi pristup razvijen unutar tzv. Kopenhaške škole. Prema toj perspektivi, prijetnje nisu objektivne činjenice, nego rezultat političkog imenovanja. Sekuritizacija je prije svega retorička. Politički akter određenu grupu proglašava egzistencijalnom opasnošću, a publika takvu interpretaciju prihvata. Time se otvara prostor za izvanredne mjere koje bi u normalnim okolnostima bile neprihvatljive.
U tom smislu, označavanje Bošnjaka kao "radikalnih" nije opis stvarnosti, nego performativni čin: izgovaranjem se proizvodi politička realnost u kojoj protivnik prestaje biti sagovornik i postaje sigurnosni problem. Kada se politički konflikt prenese u sferu sigurnosti, nestaje prostor kompromisa. Politički protivnik može se ubjeđivati i s njim se može voditi dijalog, polemizirati i tražiti rješenja, ali onaj koji je označen kao sigurnosna prijetnja ima se neutralizirati.
