Mediji donose sve više užasavajućih priča o pogromu nad nekada vladajućim narodom Sirije.
Nahle je umotala svoju bebu u ćebe. Zajedno sjede na klupi u parku u libanskom lučkom gradu Tripoliju. S njenim mužem i sinom uspjeli su pobjeći iz svog sela nedaleko od Tartusa u Siriji prije dva dana u zadnji čas.
"Mislim da više ne žele Alavite u Siriji. Žele da nas sve istjeraju odatle. Istrebljuju nas, još ne mogu da vjerujem šta sam vidjela, svi su uplašeni", kaže mlada žena u razgovoru s nizozemskim javnim servisom NOS.
Hiljade Alavita pobjeglo je od ekstremnog nasilja u Siriji. Više od hiljadu ljudi je ubijeno, navodi Sirijska opservatorija za ljudska prava. To je najsmrtonosniji izbijanje nasilja od svrgavanja diktatora Bašara al Asada.
Malo dalje, Gazal ljubi bebu koja joj se smije u naručju. To je dijete njene sestre bliznakinje. Ona kaže da je morala da ostavi sopstvenog sina u haosu na periferiji Homsa.
"Bradati ljudi sa oružjem su upali u našu kuću. Ubili su mog muža. Žene su uspjele pobjeći, ali nisu smjele ništa da ponesu sa sobom. Pobjegli smo i naravno nismo znali u tom trenutku da se nećemo moći vratiti kući. Moja beba je ostala kod djeda".
Noćna mora
Dvije djevojčice od 14 i 15 godina pobjegle su bez roditelja. Njihov otac nije mogao da pobegne, majka im je previše bolesna i oni i nekoliko suseljana su ilegalno prešli granicu sa Libanom. Sa lijepo ispletenom kosom gledaju kroz park. Ovdje Alaviti koji su nedavno pobjegli iz Sirije pričaju najstrašnije priče.
Ne govori se o stotinama već hiljadama ljudi koji su ubijeni proteklih dana. Priče su neprovjerljive, kao i tok šokantnih fotografija i video zapisa koje svi prikazuju. Ali šokirana lica ljudi ilustruju da je njihova najgora noćna mora postala stvarnost.
Sirijci koji su uspjeli pobjeći od nasilja završili su u četvrti Džabal al Mohsen u Tripoliju, gdje žive libanski Alaviti. Brzo su se organizovali da prime svoju braću.
"Imaju samo odjeću koju su nosili. Ovdje pokušavamo da im malo pomognemo oko najnužnijih stvari. I tapšemo ih po leđima, iako smo i sami u šoku", kaže Mohamed, volonter.
Prema njegovim riječima, radi se o hiljadama ljudi koji su ilegalno prešli granicu. "I dolazi ih sve više. Danas opet mnogo više nego juče. I sam sam primio tri porodice, jer nema skloništa. Neki su sa po trideset ljudi u jednom stanu", kaže i naglas se pita gdje su UN ili humanitarne organizacije da pomognu u ovoj krizi.
Leševi na ulicama
Skuteri se voze naprijed-nazad uz donacije. Vreće riže, pelene, hljeb, polovna odjeća na velikim hrpama. Dolazi starac u poderanom zimskom kaputu. Upravo je stigao iz sela blizu Tartusa. "Nikad u životu nisam vidio ovako nešto. Toliko mrtvih, mladih i starih. Tijela su još na ulicama. Nije im bilo dozvoljeno da budu sahranjeni".
Prešao je granicu sa suprugom i tri kćerke. "Putevi su blokirani, sela su opkoljena. Ljudi se kriju u poljima da bi preživjeli. U početku je izgledalo nemoguće doći ovdje", priča.
"Ovo je ogromna humanitarna kriza o kojoj niko ne želi da priča", rekao je Nourredine Eid, direktor alavitske organizacije AICA, u svom uredu u Džabal al Mohsenu. "Svijet očigledno svakog Alavita smatra Bašarom al Asadom. To je potpuna glupost. Nisu svi podržavali njegov režim. Hiljade ljudi u Siriji se trenutno ubijaju, ali zaglušujuća tišina svijeta je po mom mišljenju još gora. Svi šute".
Strani borci
Ljudi na ulicama oko ureda pozdravljaju jedni druge i zahvalni su što su sigurni. Za sada. Jer i ovdje rastu tenzije sa obližnjim sunitskim kvartom. I postoji velika zabrinutost oko onih koji su ostali koji ne mogu napustiti to područje. Mnogi se danima nisu čuli sa članovima porodice.
Jedan po jedan kažu da su uglavnom viđali strane borce.
"Vojnici sa dugom kosom i dugom bradom iz Pakistana, Afganistana i Uzbekistana nikada u životu nisam videla takve ljude", kaže Hanadi, Gazalova majka u parku.
Oči joj se pune suzama. Njene brige oko budućnosti osmero djece su stalna briga. "Koliko dugo možemo ostati ovdje? Ko će nam pomoći? Nisam očekivao da će se ovo dogoditi u Siriji. Mi smo Alaviti, ali na kraju smo samo ljudi!", kaže.
