Svakih 14 godina preklapat će se opći ili lokalni izbori u Bosni i Hercegovini sa izborima za novog poglavara Islamske zajednice u BiH. Kada se, 2012, birao sadašnji reisul-ulema Husein-ef. Kavazović, održani su lokalni izbori. U neizbježnoj tenziji između vjerskog i političkog života Bošnjaka, izbori za načelnike i općinska vijeća nisu bili dodatno polje borbe, piše odgovor.ba
Danas, nakon drugog sedmogodišnjeg mandata reisa Kavazovića, bosanski muslimani, nacionalno uglavnom Bošnjaci, u par mjeseci birat će, što neposredno što posredno, i političke i vjerske lidere. Procesi su, dakako, formalno-javno odvojeni, ali su životno, mentalno i društveno isprepleteni.
Nakon reisa Mustafe-ef. Cerića po drugi smo put u nezavisnoj Bosni i Hercegovini, 2012, birali poglavara. Tadašnji tuzlanski muftija Husein-ef. Kavazović došao je i djelovao kao autoritet koji umije, u doba stabilnijih političkih okolnosti, konsolidirati zajednicu iznutra i izmaći je iz direktnih političko-stranačkih trvenja.
Nakon prvih sedam godina, bez naročitih je sporenja i borbi izabran ponovno. Drugi mandat je protekao u neusporedivo tmurnijem i mučnijem, što svjetskom što bosanskom okruženju.
Vrhunac je bila gruba intervencija u izborni sistem Federacije i suspendiranje Ustava na jedan dan kako bi se zaobišla politička volja Bošnjaka.
Upravo u takvim kritičnim, možebitno prijelomnim trenucima, Islamska zajednica i njezin vrh postaju, htjeli to ili ne, tačke političkog žarišta.
Da li se Islamska zajednica, kao najmasovnija organizacija Bošnjaka, trebala žustrije i usprotiviti međunarodnoj zajednici? Ovo generacijsko pitanje Bošnjaka i bosanskih muslimana možemo i drugačije postaviti.
Da li su Islamska zajednica u cjelini i reis Kavazović kao pojedinačni autoritet – što šutnjom što protokolarnim susretima sa visokim predstavnikom, strancima i čelnicima Hrvatske – morali i trebali legitimirati nove političko-ustavne okolnosti? Moj odgovor je da nisu ni morali ni trebali. U konačnici je ispalo da se Islamska zajednica, izbjegavajući eskalaciju, upuštala u preventivnu deeskalaciju.
Ako Islamska zajednica, kao dio našeg društveno-političkog života, neće istupati iznad i ispred kalkulacija političke svakodnevnice, onda se ona tom politikom i ne treba baviti.
Ako će Islamska zajednica biti prostor u kojem međunarodna zajednica ili neagresivni susjedi mogu isposlovati preventivne deeskalacije i otupiti bošnjačku političku oštricu u doba brutalne geopolitike – onda je najbolje da IZ politiku potpuno ignorira.
