Pitanje za Italiju, dakle, ne odnosi se samo na ishod kandidature, nego i na sposobnost da se afirmiše vlastita težina u procesu odlučivanja koji se tiče regije od strateškog značaja za njenu vanjsku politiku i sigurnost.
Sjedinjene Američke Države guraju italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija, dugogodišnjeg karijernog diplomatu i bivšeg savjetnika predsjednika Napolitana, kao novog visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu. Dio Evrope, na čelu s Francuskom, tome se protivi. Rim ostaje u sredini sukoba koji nadilazi Sarajevo. I koji, na terenu nacionalnog interesa, uključuje i vladu i opoziciju.
Igra nije završena, i to je možda najvažniji politički podatak. Antonio Zanardi Landi nije imenovan za novog visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu na trodnevnoj sjednici Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC), ali nije ni isključen iz trke. PIC nije uspio postići dogovor i odluka bi trebala biti odgođena za naredne sedmice. Ali upravo su ovo odlučujući sati, piše Italijanski list Formiche.net.
Sjedinjene Američke Države su insistirale do posljednjeg trenutka na hitnom imenovanju italijanskog diplomate. S druge strane, blok država predvođen Francuskom i Njemačkom, kao i drugi evropski partneri, podržali su kandidaturu Francuza Renéa Troccaza.
Riječ je o sukobu koji govori mnogo više od samog dosjea „Bosna“. S jedne strane je Vašington, koji je u Zanardiju Landiju prepoznao najpogodniji profil za upravljanje osjetljivom fazom balansi na Balkanu. Ne slučajno, američki državni sekretar Marco Rubio javno je naglasio podršku SAD-a kandidaturi bivšeg italijanskog ambasadora, opisujući ga kao osobu velikog iskustva i ističući potrebu za snažnim vodstvom kako bi se osigurala stabilnost i provedba mirovnih sporazuma u Bosni i Hercegovini. S druge strane je dio Evrope koji je izabrao drugačiji put.
Rezultat je blokada koja je i same Amerikance navela da otvoreno govore o nesposobnosti Evrope da postigne konsenzus. U saopštenju američke ambasade u Sarajevu, Vašington je naglasio da „nesposobnost Upravnog odbora PIC-a da postigne konsenzus još jednom pokazuje teškoće Evrope da govori jednim glasom o pitanjima ključnim za budućnost Bosne i Hercegovine“ i upozorio da bi ova situacija mogla dovesti do toga da Sjedinjene Države preispitaju svoju ulogu u trenutnom međunarodnom prisustvu u zemlji.
Najvažniji podatak na diplomatskom planu jeste da je kandidaturu Zanardija Landija promovirao SAD, uz podršku Japana i Turske, dok značajan dio evropskih država radi na izboru Troccaza. Dakle, ne radi se o jednostavnom nadmetanju dva profila, nego o razilaženju unutar grupe glavnih transatlantskih i sličnomišljenih aktera uključenih u međunarodno upravljanje Bosnom i Hercegovinom.
Antonio Zanardi Landi je diplomata s direktnim poznavanjem Balkana, Rusije i dinamika koje oblikuju jugoistočnu Evropu. Ambasador u Beogradu, pri Svetoj Stolici i u Moskvi, potom diplomatski savjetnik predsjednika Republike, predstavljao je teško osporivu kandidaturu na profesionalnom planu. Dakle, kvalitet izbora je nesporan.
I stoga je politički podatak jasan: dok su Sjedinjene Države podržale italijanskog kandidata, značajan dio Evrope podržao je drugog. Paradoks koji otvara jednostavno pitanje: ko je u ovoj igri branio tu kandidaturu? Odgađanje odluke dodatno potvrđuje nepostojanje konsenzusa među zapadnim saveznicima čak i oko strateškog dosjea poput balkanskog.
Sve to, naravno, zaslužuje pažnju i sa italijanskog stanovišta. Rim se nalazi u posebnoj poziciji: s jedne strane jedna je od evropskih zemalja najdirektnije zainteresiranih za stabilnost zapadnog Balkana; s druge strane vidi svog diplomatu kojeg podržava Vašington u igri u kojoj su neki partneri Evropske unije izabrali drugačiju liniju.
Pitanje za Italiju, dakle, ne odnosi se samo na ishod kandidature, nego i na sposobnost da se afirmiše vlastita težina u procesu odlučivanja koji se tiče regije od strateškog značaja za njenu vanjsku politiku i sigurnost.
Ovdje ulazi italijanska politika. Pitanje se odnosi na Giorgiu Meloni, koja vodi vladu, ali i na Elly Schlein kao liderku opozicije. Kada se pojavi kredibilna kandidatura, podržana od strateških partnera i smještena u području direktnog interesa za državu, refleks bi trebao biti zaštita nacionalnog interesa. Postoje dosjei u kojima političko nadmetanje ustupa mjesto osnovnoj konvergenciji. Balkan bi trebao biti jedan od njih. Zbog geografskog položaja, ekonomskih interesa, sigurnosti i energije, ono što se dešava između Sarajeva, Beograda i Podgorice direktno se tiče Italije.
Italija je već nedavno pokazala poteškoće u zajedničkom djelovanju kada se otvorio prostor oko kandidature Maurizija Martine za čelnu poziciju u FAO-u. Rizik je da svaki dosje odmah bude apsorbovan unutrašnjom političkom dinamikom, čime se slabi sposobnost države da podrži vlastite pozicije.
Pitanje, u ovim satima koji bi mogli biti odlučujući za balkanski dosje, nije samo da li će Zanardi Landi dobiti funkciju. Stvar je u tome da li će Italija uspjeti da se ponaša kao država sposobna da brani svoju kandidaturu kada se ona poklapa s nacionalnim, evropskim i transatlantskim interesom. Odgovor koji će doći iz „bosanskog“ dosjea govoriće o sposobnosti italijanske politike, evropskim izborima i transatlantskoj saradnji (nekoliko sedmica prije NATO samita u Ankari).
