Jutra u Severodonetsku poprilično su hladna. I mirna. Ali vijesti koje do ovog grada dopiru u petak predveče, nisu baš ohrabrujuće. Svjetski mediji izvještavaju da bi ruska ofanziva uskoro mogla početi. Latvija, Južna Koreja, Japan i Norveška pozvali su svoje građane da hitno napuste Kijev u Ukrajinu. U petak popodne im se pridružuje i Evropska unija. Izrael povlači svoje diplomate. strani mediji izvještavaju da bi napad Rusija mogla napasti Ukrajinu prije kraja olimpijskih igara. Dakle, uskoro.
Petak je popodne. U turskoj kafani u centru Severodentska razgovaramo sa Tatjanom Bjelanskajom. Pokazuje nam orden za hrabrost koji joj je dodijeljen nakon oslobođenja ovog grada od proruskih separatista. Nekad davno bila je u vezi s. Bosancem, pa se razumijemo.
“Ne bojim se. Nisam se bojala ni kada su nas okupirali 2014. godine. I sada nam Putin ne može ništa”, ohrabruje Tanja sve koji su za našim stolom.
No, vijesti koje pristižu i nisu tako ohrabrujuće. Velika Britanija, javlja u petak popodne britanski Guardian, izdaje preporuku svojim građanima da ne putuju u Ukrajinu.
“Rusija gradi terenske bolnicee ne samo na jugu Bjelorusije, već i na sjeveru okupiranog Krima”, piše dobro obaviješteni njemački novinar Julian Ropke, prilažući satelitske snimke.
A početak dana bio je poprilično miran. Voz iz Lisičanska za Popasnu kreće u sedam ujutro. Upozorenja trojice Bosanaca koje smo upoznali u Severodonetsku su se obistinila. Pruga izgleda pristojno, ali sve vrijeme imate osjećaj da se vozite makadamom. Drvene klupe ne dopuštaju da zaspimo, pa zapažamo sve detalje. Željezničari su, uglavnom, žene. Kondukterka nam odmah na polasku cijepa tri karte. Miroslav Maljevanec, naš vodič i prevodilac, dobar student i još bolji čovjek, kaže da su tri karte koštale dva dolara. Ali nismo u Ukrajinu došli da istražujemo životni standard. Mjesecima su ovdje kamere svjetskih medija koji izvještavaju da Rusija priprema invaziju na Ukrajinu. Ruski predsjednik, pak, kaže da njegova vojska na ukrajinskim granicama samo provodi veliku vježbu. Američki, za to vrijeme, poziva svoje državljane da napuste Ukrajinu. I nas je naša Bisera Turković upozorila da „bez razloga ne putujemo“ u ovu zemlju, pa smo mi baš zbog toga doputovali u ovu zemlju.
Prugom kojom se vozimo iz Lisičanska ka Popasni, vozovi su nekad išli do same granice sa Rusijom. Sada ne idu dalje od Popasne. Tu je crvena linija preko koje se ne može dalje. Dio Ukrajine, od Popasne do granice s Rusijom, kontrolišu paravojne proruske formacije koje su, uz pomoć matice, okupirale dijelove Luhanske i Donjecke oblasti. Vlada iz Kijeva od 2014. godine ne kontroliše istok države. Obe strane su dobro ukupane na liniji razgraničenja. Formalno, traje primirje. U stvarnosti, oko grada Popasna svake večeri odjekuju eksplozije. Noć prije našeg dolaska, odjeknulo ih je desetak. Tako, barem, bilježi misija OSCE-a kojoj, slično kao i u Bosni i Hercegovini, preostaje jedino da izražava zabrinutost.
Na stanici u Popasni čeka nas Konstantin Jevgenevič. Dok smo mi išli vozom, on se probijao automobilom. Morao je proći dva punkta, vozeći se iz naše baze u Severodonetsku. Kratka vožnja kroz blatnjave gradske ulice i dolazimo do jedne raskrsnice u poljima pored grada. Skrećemo lijevo i nakon dva kilometra ne možemo dalje. Tu su veliki ježevi, i vojnik sa puškom. Pored ceste je rov i kompleks tranšeja.
„Dalje ne možete, tamo je neprijatelj“, govori nam.
„Koliko daleko“, pitamo.
„Oko 500 metara dalje u polju“, odgovara vojnik.
Ekipa Oslobođenja, O kanala i Istrage: Denis Bajrović i Avdo Avdić
Upozorava nas da smo na puškometu. Konstantin i Miroslav nemaju pancire. Sklonili su se iza automobila dok mi ne završimo svoj posao. Nijedan pucanj nismo čuli.
„A inače se često puca“, kaže ovaj vojnik.
Popasna je, poprilično, opasna. Dan prije nego što smo došli u Popasnu, išli smo smo na Stanicu Luhanska. Bila su nas četvorica. Zahvaljujući Konstantinu i Miroslavu, kolega Denis Bajrović i ja uspjeli smo proći kroz četiri punkta ukrajinske vojske i policije.
