"Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese, i kada Zemlja izbaci terete svoje. I čovjek uzvikne: Šta joj je", učio je Ferhat Isa kur’ansku suru Zilzal, sjedeći pored vatre naložene na dječjem igralištu, izgrađenom za stanare okolnih zgrada, piše Avdo Avdić. On je na licu mjesta, u turskom gradu Antakayi, razorenom zemljotresom.
Djece već pet dana nema na igralištu. Dvoje ih je sigurno negdje ispod urušene trinaestospratnice. Jedan dječak ima deset godina, a njegov brat skoro je napunio sedamnaest. Njihova nena, Emne se zove, mirno gleda kako velike mašine uklanjaju komad po komad sa ogromne gomile betona.
"Moja kćerka je zatrpana. I njena dva sina", kaže Emne.
Četiri noći sjedi nepomična u fotelji koju su iznijeli iz jedne od okolnih zgrada koje se nisu urušile tokom jednog od najjačih zemljotresa otkako se svijet pretvorio u statistiku.
"Essen", govori Emne, dok gestikulira hranjenje, nudeći mi, zapravo, sendvič koji su koji minut ranije pripremili volonteri okupljeni za drugom vatrom.
Radila je u Njemačkoj. Zarađeni novac uložila je Antakya, gradu na jugu Turske, u regiji Hatay, koja graniči sa Sirijom. Skoro sve što je sticala proteklih pet decenija, izgubila je za 75 sekundi. Stanovi, automobil, kćerku i dva unuka. Ostao joj je još samo sin koji u ruševinama skuplja ono što će se pretvoriti u uspomenu na stariju sestru i dvojicu sestrića.
Ferhat Isa je sjedio na drugoj klupi zagledan u gomilu betona.
"Moj život je završen", reći će mi ovaj inženjer građevine.
Otac i majka su negdje u ovoj gomili.
"Eno, ono je bila moja soba dok ja nisam preselio u drugi stan", pokazuje Ferhat rukom na jedan komad zida na kojem je još uvijek bila pričvršćena polica.
Bilo je, možda, nekih četiri sata iza ponoći kada su dvije velike građevinske mašine ugašene. U ruševinama se ukazala jedna rupa i trebalo je provjeriti da li se neko sklonio tu.
"Ššš", utišavali su spasioci okupljene volontere i stanare.
Bosanac Halim Delija iz Federalne uprave civilne zaštite odlučio se spustiti.
"Ništa", čut će se koji minut kasnije.
Tišina, toplina od vatre i 30 sati bez sna su me savladali negdje pred zoru. Učinilo mi se da sam na trenutak čuo prasak. Zemlja se opet zatresla. Sreća, vrlo kratko.
