"Tri puta mjeri, jednom sijeci, kaže stara poslovica. To mi je prvo palo na pamet kada sam nedavno pročitao medijske napise o tome kako je budućnost OHR-a i Bonskih ovlasti još jednom predmet rasprave."
Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko uputio je dramatično upozorenje Vijeću za implementaciju mira (PIC) uoči dvodnevnog zasjedanja na kojem će biti izabran novi visoki predstavnik.
Inzkovo pismo, na trenutke veoma dramatično i upozoravajuće za sve članice PIC-a, objavljujemo u cijelosti:
"Tri puta mjeri, jednom sijeci, kaže stara poslovica. To mi je prvo palo na pamet kada sam nedavno pročitao medijske napise o tome kako je budućnost OHR-a i Bonskih ovlasti još jednom predmet rasprave.
Stoga upućujem apel svima koji u ovom trenutku razmatraju budućnost OHR-a: prije nego što ukinete instrumente koji su tri decenije čuvali mir i stabilnost u ovoj napaćenoj zemlji, pažljivo sagledajte posljedice njihovog preranog ukidanja. Izmjerite i pet puta!
OHR, Bonske ovlasti i međunarodno sigurnosno prisustvo nisu uspostavljeni kao trajna obilježja političkog života Bosne i Hercegovine. Uspostavljeni su kao zaštitni mehanizmi dok domaće institucije ne budu u potpunosti sposobne da sporove rješavaju unutar ustavnog okvira, bez ugrožavanja mira i stabilnosti.
Stoga pravo pitanje nije da li bi ovi instrumenti jednog dana trebali nestati. Pitanje je jesu li se zaista stekli uslovi za njihovo ukidanje.
Od kako sam otišao sa dužnosti visokog predstavnika prije gotovo pet godina, svjesno sam se suzdržavao od javnog komentiranja dešavanja u Bosni i Hercegovini. Nisam želio da se miješam u rad svog nasljednika, niti u rad Vijeća za provedbu mira.
Ipak, danas osjećam ljudsku, moralnu i političku obavezu da progovorim, u svjetlu sve učestalijih tvrdnji da je OHR prepreka evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine ili da njegovo prisustvo sprečava domaće političke aktere u postizanju dogovora.
Moje dvanaestogodišnje iskustvo na funkciji visokog predstavnika navodi me na suprotan zaključak. Visoki predstavnik nikada nije bio prepreka na putu Bosne i Hercegovine prema EU. Naprotiv, kada bi se to od njega zatražilo, on je mogao čak i ubrzati evropski put.
Ono čemu se pojedini politički akteri protive nije samo prisustvo visokog predstavnika, nego činjenica da on u konačnici može koristiti Bonske ovlasti kako bi otklonio trajne blokade u državnim institucijama. Takvi političari se, u osnovi, ne boje međunarodnih predstavnika, već vladavine prava. U tome je suština!
Odgovorno tvrdim da su domaćim političkim liderima tokom cijelog mog mandata pružane brojne prilike da postignu kompromis i preuzmu odgovornost u vlastite ruke. Dosljedno sam zagovarao domaća rješenja - u svom radu sam se vodio tim principom.
Nažalost, dogovor se ne može postići ako ste stalno suočeni s ultimatumima ili secesionističkom politikom.
Nažalost, mnoga važna pitanja ostala su neriješena, ne zato što nije bilo dovoljno vremena za dijalog, već zato što je izostajala spremnost na dijalog. O pojedinim pitanjima pregovaralo se godinama bez ikakvog rezultata. O drugima - ozbiljni razgovori nikada nisu ni započeli.
Nepostojanje svima prihvatljivog teksta za državnu himnu samo je jedan tužan primjer: ni danas ne postoji tekst himne, samo melodija. Zašto je nemoguće dogovoriti se oko teksta kojim se samo opisuju prirodne ljepote?
Uzmimo primjer zajedničkog evropskog telefonskog broja koji se poziva u hitnim slučajevima - 112, koji je Evropska unija uvela 1991. godine. Uvođenje ovog broja u Bosni i Hercegovini odlagano je godinama jer su ga neki politički akteri u Republici Srpskoj prikazivali kao simbol unitarizma.
Slična ilustracija je šest zasebnih pokušaja da se usvoji zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida, umanjivanje ratnih zločina i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, a svi ti pokušaji su doživjeli neuspjeh. Ovakvi primjeri pokazuju da su pojedina pitanja bila neprekidno blokirana ne zato što je bilo nemoguće postići kompromis nego zato što nije bilo političke volje.
Lično sam uvijek preferirao dogovore domaćih aktera, a Vijeće za provedbu mira je dosljedno insistiralo na tome da korištenje Bonskih ovlasti treba biti isključivo krajnja mjera. To je bio princip djelovanja tokom većeg dijela mog dvanaestogodišnjeg mandata.
Ipak, u posljednjim sedmicama mog mandata, iskoristio sam Bonske ovlasti da zabranim veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida. Donio sam takvu odluku jer sam bio čvrsto uvjeren da sistematsko negiranje zločina i rehabilitacija osuđenih ratnih zločinaca predstavljaju opasno sjeme iz kojeg bi proistekao budući sukob. Nakon nekoliko godina neuspjelih pokušaja da se problem riješi putem domaćih institucija, zaključio sam da bi bilo neodgovorno ostati pasivan.
Pored političkih razloga, postojao je i lični razlog: moja savjest mi ne bi dopustila da okončam mandat bez poduzimanja tog koraka. Međutim, dogovor o brojnim pitanjima nije bio moguć. O određenim temama nije bilo ni okvira za razgovore. Postojeći budžeti su usvajani u zadnjem trenu, krajem decembra. Ili su neke teme odmah brisane s dnevnog reda.
Danas imamo jedno pitanje koje posebno jasno ilustrira taj izazov, to je državna imovina. Sama ideja da država može postojati i funkcionirati bez državne imovine suprotna je logici i međunarodnoj praksi.
Godinama ključni politički akteri nisu željeli pokrenuti ozbiljnu raspravu o ovom pitanju. Ako neko odbije da uopće razgovara o državnoj imovini, kao što je to godinama činio bivši predsjednik RS-a Milorad Dodik, onda je kristalno jasno da se u BiH ne može postići dogovor o državnoj imovini, niti se može usvojiti domaći zakon za rješavanje ovog vrlo zahtjevnog pitanja.
Ipak, bez sveobuhvatnog i zakonitog rješavanja ovog pitanja, jedan od centralnih zahtjeva za održivo rješenje zasnovano na Ustavu ostaje neispunjen. Ako se odbija dijalog o jednom tako suštinskom pitanju, teško je tvrditi da domaći mehanizmi mogu sami pronaći rješenje.
Također je jasno da neki politički akteri, kao što je gospodin Dodik i njegovi partneri, traže smjenu visokog predstavnika i ukidanje Bonskih ovlasti ne zato što su izazovi riješeni nego zato što ti mehanizmi predstavljaju posljednje efikasne mjere zaštite od politika čiji je cilj slabljenje države.
Njihov cilj je ukloniti te zaštitne mjere i dovesti Bosnu i Hercegovinu u stanje nefunkcionalnosti i, u konačnici, do dezintegracije.
Također je jasno da se takav proces ne bi mogao odvijati bez ozbiljnih posljedica. Ni jedan odgovoran posmatrač ne može tvrditi da bi ukidanje dejtonskog okvira prošlo mirno ili bez rizika od stvaranja izuzetne nestabilnosti i sukoba, pa čak i rata.
Također je indikativan i pravac u kom idu noviji lobistički napori. Navedeno je da ove inicijative imaju za cilj uklanjanje ključnih međunarodnih mjera zaštite koje su ugrađene u temelje dejtonskog okvira, a to su Ured visokog predstavnika, Bonske ovlasti i prisustvo međunarodnih sigurnosnih snaga koje predstavlja EUFOR.
Konsultantski ugovor s kanadskom firmom također sadrži cilj koji je eksplicitno naveden: "Naš krajnji cilj je nezavisnost Rs od Bosne i Hercegovine".
Kad se sagledaju u cjelini, ovi prijedlozi bi značajno oslabili mehanizme koji su pomogli u očuvanju stabilnosti i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, dok bi istovremeno promovirali političke ciljeve koji su u osnovi nespojivi s duhom i slovom Dejtonskog mirovnog sporazuma, poput „nezavisne Rs“.
Smatram indikativnim da neki politički lideri puno vremena posvećuju raspravi o slabljenju OHR-a, dok pokazuju da su daleko manje zainteresirani za jačanje vladavine prava, što ostaje jedan od najznačajnijih neriješenih izazova i preduvjet za evropsku budućnost BiH.
Stoga, u ovom trenutku, osjećam se dužnim da vam se javno obratim. Molim sve one koji su uključeni u donošenje odluka u vezi sa budućnošću Bosne i Hercegovine da s najvećom pažnjom odvagaju svoje odluke. Nakon što se uklone određene zaštitne mjere i pređu određene linije, posljedice mogu biti nepopravljive. Istorija nas uči da je uvijek lakše sačuvati mir nego ga ponovo izgraditi nakon što jednom bude izgubljen.
Pitam se i još jednom glasno postavljam pitanje: Hoće li međunarodna zajednica nagraditi secesionistički projekat trideset godina nakon ogromnih napora uloženih u izgradnju mira u Bosni i Hercegovini?
Nakon toliko postignuća koja su se nekad činila nemogućim: uspostavljanje jedinstvenih Oružanih snaga i Ministarstva odbrane od tri bivše vojske nakon rata, uvođenje zajedničkih putnih isprava, jedinstvenih registarskih tablica, formiranje Državne granične policije i mnogih drugih institucija koje su ojačale BiH i približile je evropskim standardima.
Da li bi takva odluka poslala poruku svijetu da tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, zajedno sa svim njenim građanima, nisu sposobni zajedno živjeti u ovoj prekrasnoj zemlji? Moj odgovor je nedvosmislen: mogu, i žive.
Tokom dvanaest godina mog mandata na funkciji visokog predstavnika, vidio sam bezbroj primjera suživota, saradnje, prijateljstva, međusobnog poštovanja i onoga što ljudi u Bosni i Hercegovini s ponosom nazivaju komšilukom - duhom dobrosusjedskih odnosa - među običnim ljudima širom cijele Bosne i Hercegovine.
Ako prihvatimo ideju da različiti narodi ne mogu uspješno i zajedno živjeti unutar jedne države, šta nam to govori o budućnosti multietničke Evrope? Šta nam to govori o državi kao što su Sjedinjene Američke Države koju su izgradile generacije ljudi pristiglih iz svih krajeva svijeta i koje su združenim snagama gradile zajedničku budućnost?
Secesija bi imala implikacije koje bi izašle daleko izvan okvira Bosne i Hercegovine. Ona bi dovela do rizika da se stvori percepcija kako se etničkim čišćenjem, ratnim zločinima, pa čak i genocidom, u konačnici mogu ostvarivati politički ciljevi. Time bi se također sugeriralo da su oni koji su takve ciljeve nastojali ostvariti nasiljem na kraju pobijedili.
Drugim riječima, ličnosti poput Karadžića i Mladića bi u očima nekih izgledale kao pobjednici, dok bi žrtve, posebno majke Srebrenice, pa čak i čovječanstvo u cjelini, bili gubitnici. Takav zaključak bio bi moralno pogrešan, istorijski opasan i suštinski nekompatibilan sa vrijednostima na kojima je izgrađen poslijeratni mirovni sporazum.
Štaviše, hoće li međunarodna zajednica sada nagraditi političkog lidera koji je petnaest godina odbijao ozbiljnu diskusiju o pitanju državne imovine?
Lidera koji je ovo ključno ustavno pitanje pretvorio u lobistički projekat, a da pritom potencijalnim investitorima, uključujući i američke, nije otkrio da je to pitanje i dalje neriješeno? Takav pristup ne samo da podriva napore da se postigne održivo rješenje već i rizikuje da dovede u zabludu one koji razmišljaju da investiraju na osnovu pretpostavki koje su pravno i politički neutemeljene.
Stoga s poštovanjem pozivam Vijeće za provedbu mira i njegove članove da s najvećom pažnjom i odgovornošću ispitaju činjenice prije donošenja odluka koje mogu imati nepopravljive posljedice. Bosnu i Hercegovinu, koja se nekada smatrala jednim od najznačajnijih postignuća međunarodne zajednice u izgradnji mira, ne bi trebalo izlagati nepotrebnom riziku.
Sačuvajte instrumente koji su tri decenije štitili mir i stabilnost. Koristite ih razborito i samo kada je potrebno, ali ih držite na raspolaganju. Čak i ako se Bonske ovlasti rijetko koriste, samo njihovo postojanje ostaje važna garancija protiv osporavanja ustavnog poretka. Bez efikasnih instrumenata, Ured visokog predstavnika rizikuje da postane gotovo samo puki posmatrač događaja za koje je i osnovan da spriječi. Valentin Inzko."
