Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko uputio je dramatično upozorenje Vijeću za implementaciju mira (PIC) uoči dvodnevnog zasjedanja na kojem će biti izabran novi visoki predstavnik.
Inzkovo pismo, na trenutke veoma dramatično i upozoravajuće za sve članice PIC-a, objavljujemo u cijelosti:
"Tri puta mjeri, jednom sijeci, kaže stara poslovica. To mi je prvo palo na pamet kada sam nedavno pročitao medijske napise o tome kako je budućnost OHR-a i Bonskih ovlasti još jednom predmet rasprave.
Stoga upućujem apel svima koji u ovom trenutku razmatraju budućnost OHR-a: prije nego što ukinete instrumente koji su tri decenije čuvali mir i stabilnost u ovoj napaćenoj zemlji, pažljivo sagledajte posljedice njihovog preranog ukidanja. Izmjerite i pet puta!
OHR, Bonske ovlasti i međunarodno sigurnosno prisustvo nisu uspostavljeni kao trajna obilježja političkog života Bosne i Hercegovine. Uspostavljeni su kao zaštitni mehanizmi dok domaće institucije ne budu u potpunosti sposobne da sporove rješavaju unutar ustavnog okvira, bez ugrožavanja mira i stabilnosti.
Stoga pravo pitanje nije da li bi ovi instrumenti jednog dana trebali nestati. Pitanje je jesu li se zaista stekli uslovi za njihovo ukidanje.
Od kako sam otišao sa dužnosti visokog predstavnika prije gotovo pet godina, svjesno sam se suzdržavao od javnog komentiranja dešavanja u Bosni i Hercegovini. Nisam želio da se miješam u rad svog nasljednika, niti u rad Vijeća za provedbu mira.
Ipak, danas osjećam ljudsku, moralnu i političku obavezu da progovorim, u svjetlu sve učestalijih tvrdnji da je OHR prepreka evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine ili da njegovo prisustvo sprečava domaće političke aktere u postizanju dogovora.
Moje dvanaestogodišnje iskustvo na funkciji visokog predstavnika navodi me na suprotan zaključak. Visoki predstavnik nikada nije bio prepreka na putu Bosne i Hercegovine prema EU. Naprotiv, kada bi se to od njega zatražilo, on je mogao čak i ubrzati evropski put.
Ono čemu se pojedini politički akteri protive nije samo prisustvo visokog predstavnika, nego činjenica da on u konačnici može koristiti Bonske ovlasti kako bi otklonio trajne blokade u državnim institucijama. Takvi političari se, u osnovi, ne boje međunarodnih predstavnika, već vladavine prava. U tome je suština!
Odgovorno tvrdim da su domaćim političkim liderima tokom cijelog mog mandata pružane brojne prilike da postignu kompromis i preuzmu odgovornost u vlastite ruke. Dosljedno sam zagovarao domaća rješenja - u svom radu sam se vodio tim principom.
Nažalost, dogovor se ne može postići ako ste stalno suočeni s ultimatumima ili secesionističkom politikom.
Nažalost, mnoga važna pitanja ostala su neriješena, ne zato što nije bilo dovoljno vremena za dijalog, već zato što je izostajala spremnost na dijalog. O pojedinim pitanjima pregovaralo se godinama bez ikakvog rezultata. O drugima - ozbiljni razgovori nikada nisu ni započeli.
Nepostojanje svima prihvatljivog teksta za državnu himnu samo je jedan tužan primjer: ni danas ne postoji tekst himne, samo melodija. Zašto je nemoguće dogovoriti se oko teksta kojim se samo opisuju prirodne ljepote?
Uzmimo primjer zajedničkog evropskog telefonskog broja koji se poziva u hitnim slučajevima - 112, koji je Evropska unija uvela 1991. godine. Uvođenje ovog broja u Bosni i Hercegovini odlagano je godinama jer su ga neki politički akteri u Republici Srpskoj prikazivali kao simbol unitarizma.
Slična ilustracija je šest zasebnih pokušaja da se usvoji zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida, umanjivanje ratnih zločina i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, a svi ti pokušaji su doživjeli neuspjeh. Ovakvi primjeri pokazuju da su pojedina pitanja bila neprekidno blokirana ne zato što je bilo nemoguće postići kompromis nego zato što nije bilo političke volje.
Lično sam uvijek preferirao dogovore domaćih aktera, a Vijeće za provedbu mira je dosljedno insistiralo na tome da korištenje Bonskih ovlasti treba biti isključivo krajnja mjera. To je bio princip djelovanja tokom većeg dijela mog dvanaestogodišnjeg mandata.
Ipak, u posljednjim sedmicama mog mandata, iskoristio sam Bonske ovlasti da zabranim veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida. Donio sam takvu odluku jer sam bio čvrsto uvjeren da sistematsko negiranje zločina i rehabilitacija osuđenih ratnih zločinaca predstavljaju opasno sjeme iz kojeg bi proistekao budući sukob. Nakon nekoliko godina neuspjelih pokušaja da se problem riješi putem domaćih institucija, zaključio sam da bi bilo neodgovorno ostati pasivan.
Pored političkih razloga, postojao je i lični razlog: moja savjest mi ne bi dopustila da okončam mandat bez poduzimanja tog koraka. Međutim, dogovor o brojnim pitanjima nije bio moguć. O određenim temama nije bilo ni okvira za razgovore. Postojeći budžeti su usvajani u zadnjem trenu, krajem decembra. Ili su neke teme odmah brisane s dnevnog reda.
Danas imamo jedno pitanje koje posebno jasno ilustrira taj izazov, to je državna imovina. Sama ideja da država može postojati i funkcionirati bez državne imovine suprotna je logici i međunarodnoj praksi.
Godinama ključni politički akteri nisu željeli pokrenuti ozbiljnu raspravu o ovom pitanju. Ako neko odbije da uopće razgovara o državnoj imovini, kao što je to godinama činio bivši predsjednik RS-a Milorad Dodik, onda je kristalno jasno da se u BiH ne može postići dogovor o državnoj imovini, niti se može usvojiti domaći zakon za rješavanje ovog vrlo zahtjevnog pitanja.
