Ima li BiH bez imovine? Prijedlog na stolu novog visokog predstavnika

Dolazak novog visokog predstavnika u Bosnu i Hercegovinu za domaće političke prilike predstavlja mnogo više od puke zamjene predstavnika međunarodne zajednice na čelu OHR-a i slojevito je usmjerena strategija rješavanja decenijama nakupljenih problema koji opterećavaju ukupno funkcioniranje sistema.

Sada se, nakon što se zemlje PIC-a na dvodnevnoj sjednici nisu uspjele dogovoriti oko podrške italijanskom diplomati kao novom visokom predstavniku, najveći politički problem u BiH oličen u konačnom rješavanju sporova u vezi sa državnom imovinom koja je samim svojim nazivom integralni dio onoga što BiH čini državom, trebao bi biti prvi dokument na stolu novog čelnika OHR-a.

Naime, plan je da BiH i dalje ostaje titular sveukupne imovine te da državna granica, vojna imovina, diplomatska predstavništva, ostanu u njenom vlasništvu koje nije moguće prodati.

No kada je u pitanju državna imovina koja se postojećim odlukama Ustavnog suda BiH odnosi na šume i šumsko zemljište, poljoprivredno zemljište ili rijeke, titular bi i dalje bila BiH, ali bi entiteti njom upravljali na način da mogu za takvo nešto mogu ostvarivati prihode davanjem državne imovine u zakup ili dodjelom koncesije.

Opasnost ovakve namjere je višestruka. Prvo, državna imovina koja bi bila data na raspolaganje entitetima direktno bi se koristila za punjenje entitetskih budžeta, a nikako budžeta institucija BiH. S druge strane, koncesije koje su entiteti i ranije dodjeljivali najčešće su okončale potpunim fijaskom i pogubnim arbitražnim sporovima koje su onda plaćali svi građani BiH isplatama kazni iz državnog budžeta.

Drugo, ovakav prijedlog predstavlja svojevrsno odustajanje od evropskog puta BiH jer je jedan od zahtjeva usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa acquis communautaire, odnosno pravnom stečevinom Evropske unije, i da se završi proces restitucije. Radi se o postupku povrata u ranijim društvenim sistemima pravnim nasiljem oduzete imovine građana koja se treba dogaditi iz ukupne mase državne imovine ili novčanom kompenzacijom.

Šta će država koristiti kao restitucionu masu ukoliko ne posjeduje mehanizam za kontrolu nad vlastitim resursima, koji bi ovim prijedlogom bili pod faktičkom kontrolom entiteta?

Novi prijedlog rješavanja državne imovine odnosi se i na imovinu lokalnih zajednica u smislu građavinskog zemljišta koji bi takvo zemljište imali pravo prodavati.

Također, sporna tačka prijedloga je da treća lica imaju pravo na naknadu u slučaju da su ranije na državnoj imovini pristupili poslovanju koje postaje pravno ništavno. Zanimljivo bi bilo vidjeti ko će to vraćati novac investitorima, uzmajući u obzir obim djelovanja entitetskih vlasti u BiH proteklih nekoliko decenija kao i činjenicu da bi vjerovanto bilo potrebno oformiriti novo administrativno tijelo koje bi pristupilo nekoj vrsti revizije upisa vlasništva u zemljišne knjige.

Novi prijedlog rješavanja pitanja državne imovine suštinski predstavlja kompromis između nastojanja entiteta i drugih nižih nivoa vlasti da sebi korištenjem državne imovine priskrbe finansijsku korist, te načela zaštite samog postojanja države koja bez svoje imovine ne predstavlja dio onoga što je međunarodna praksa i što u konačnici predstavlja dezintegraciju BiH.