Dosta proamerički nastrojenog svijeta iz BiH se već godinama čudi kako Vučić, kog dozivljavaju kao proruskog igrača, uživa jasnu podršku Zapada i kako je sad već očigledno da je "privlačenje Srbije na Zapad" postalo neka vrsta lošeg teatra, piše Nedim Hogić.
Ovaj Bosanac sa američkom adresom na Twitteru je objavio duži niz (thread) u kojem analizira politiku srbijanskog predsjednika, ponašanje Zapada i reperkusije na zapadni Balkan.
S tim u vezi, par stvari.
Prvo, najveća trauma savremene srpske politike nisu raspad Jugoslavije, izgubljene teritorije i ratovi, ili zločini počinjeni u ime srpskog naroda. Najveća je trauma što u devedesetim srpska politika, ma kakva da je bila, nije uživala podrsku ni Istoka, ni Zapada.
Kao dobar poznavalac historije, Vučić tu traumu živi. Ne slučajno, uporno se (danas već malo manje) poziva na dvojicu srpskih vladara koji su, po njegovom misljenju, znali balansirati između suvereniteta i gradnje domaćih kapaciteta: Miloša Velikog i Milana Stojadinovića.
Geopolitiku Vučić ne uči od Dugina ni od Brzezinskog nego od Dragoša Kalajića, salonskog fašiste, ali i sjajnog kompilatora čija je osnovna lekcija, posuđena od jednog drugog fašiste, Juliusa Evole, bila da treba "jahati tigra", a ne pokušavati kroćenje.
Ma che vuol dire? Želi reći da se ne treba, kao blesavi Sloba, frontalno suprotstavljati modernom svijetu nego čekati pravi trenutak i birati strategije otpora koje igraju na vrijeme, a ne na supstancu.
U međuvremenu, treba prodavati robu koja se kupuje, a dobro zvuči: Amerikancima "Srbiju na Zapadu", Rusima "jedinog ruskog saveznika u Evropi", Nijemcima "protestansku etiku Maxa Webera", a evropskoj birokratiji "strane investicije i vladavinu prava."
Zbog toga, silno griješe svi koji žele u Vučiću vidjeti nešto na što se može uperiti prstom i reći, 'aha, evo ga "cetnik", "izdajnik", "ruski čovjek" "Miloševićev ministar", "snajperist s Jevrejskog groblja"' i slično.
Ta mu strategija donosi uspjeh ne samo zato jer ljude kupuje onim što bi htjeli čuti nego zahvaljujušći specificnom shiftu u diplomatiji u periodu 2009 - 2017, koji se ogledao u jeftinoći zapadnih, a osobito američkih diplomata.
Vučić je shvatio i profitirao od krize kasnog neoliberalizma u kojoj svako sebe doživljava kao networkera, trgovca uticajem, i svako, a osobito zapadni diplomat je neka vrsta Asima Sarajlića koji stalno nešto završava. A to što se završava nikad nije gotovo i vječno traje.
