Zaključak je jasan: globalna klimatska kriza dodatno naglašava potrebu za suprotstavljanjem autokratskim sistemima poput Kine.
Nalazimo se na ivici trgovinskog rata u kojem je Evropa glavna meta. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) jedva je prošla neokrznuta kroz prvi mandat američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Sada, suočeni s nadolazećim talasom „recipročnih“ carina i prijetnjama odmazdom, svijet se ponovo nalazi pred ozbiljnom geopolitičkom neizvjesnošću i posrnulim multilateralnim trgovinskim sistemom. Zato, dok ulazimo u ovogodišnju Minhensku sigurnosnu konferenciju, vrijeme je da preispitamo instituciju koja više ne ispunjava svoju svrhu.
Sloboda i ekonomski uspjeh su usko povezani. Jedno je obično preduslov za drugo. Uopšteno govoreći, što je ekonomski sistem manje slobodan, to će biti manje uspješan. Jedini veliki izuzetak je Kina, jer se suočavamo sa državom kontrolisanim turbo-kapitalizmom – koji već godinama koristi prednosti članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO).
Pod plaštom „slobodne trgovine“, Kina je iskoristila svoje članstvo kako bi nastavila da širi svoju moć nepoštenim sredstvima. Pokazalo se da WTO nije rješenje, već ključni dio problema. Ubrzavajući slabljenje zaista slobodnih ekonomija, WTO je podstakao uspon neslobodnih i nedemokratskih aktera. Stvorio je zavisnosti i postao Trojanski konj neslobodne trgovine.
WTO je osnovan u Marakešu 1994. godine. Njegovo osnivanje dovelo je do uvođenja pravila za usluge i intelektualnu svojinu. Prethodno su međunarodna pravila trgovine robom bila definisana Opštim sporazumom o carinama i trgovini (GATT). Sporazum GATT nastao je 1947. godine uz podršku 23 države, dok se do 1994. godine članstvo proširilo na 128 zemalja.
GATT je stvoren nakon Drugog svjetskog rata kako bi se spriječilo ponavljanje carinskih ratova iz 1920-ih. Međutim, ono što je počelo kao efikasna i skromna saradnja zapadnih država, preraslo je u veliku i nefunkcionalnu organizaciju WTO kakvu danas poznajemo, prenosi Bankar me. Zato je sada neophodno potpuno konceptualno preispitivanje ove institucije.
Članice WTO-a obavezuju se da poštuju tri osnovna principa u međunarodnim trgovinskim odnosima: trgovinu bez diskriminacije, reciprocitet kao osnovu pregovora i eliminaciju carina i trgovinskih barijera. Države članice dužne su da jedna drugoj pružaju iste trgovinske pogodnosti. Princip nediskriminacije dodatno propisuje da se povlastice i podrška odobrene jednoj zemlji automatski moraju primijeniti na sve članice organizacije.
Međutim, WTO daje posebne pogodnosti zemljama koje se same klasifikuju kao „zemlje u razvoju“ – kategoriju za koju organizacija ne pruža formalnu definiciju. Članice se same deklarišu kao „zemlje u razvoju“, što je Kina učinila prilikom pristupanja trgovinskom savezu. Ove pogodnosti uključuju duže rokove za ispunjenje obaveza ili lakši pristup tržištu. Međutim, najvažniji ustupak je obaveza ostalih članica WTO-a da štite interese zemalja u razvoju prilikom donošenja određenih nacionalnih ili međunarodnih mjera – pogodnosti kojih se Kina čvrsto drži od dana svog pristupanja.
Pored toga, Kina godinama krši pravila WTO-a. Spisak prekršaja je dug: prisilni transfer tehnologije, masovne, često neprijavljene subvencije, te narušavanje konkurencije putem državnih preduzeća.
Kako bi dobile pristup kineskom tržištu, mnoge strane kompanije bile su primorane da otkriju vrijedne tehnološke informacije. Posljedice po međunarodne biznise mjere se milijardama dolara. U međuvremenu, kineski konkurenti u pojedinim sektorima brzo su sustigli vodeće industrijske inovatore i sami postali lideri na tržištu.
Gotovo traumatičan primjer – naročito za Njemačku – jeste slučaj fotonaponskih ili solarnih energetskih sistema. Do 2005. godine ova industrija u Kini praktično nije postojala. Međutim, do 2022. godine, kineski udio u svim fazama proizvodnje premašio je 80 odsto, zasnovan na kopiranoj inovaciji i podstaknut masovnim državnim subvencijama.
Kina Evropu posmatra kao samoposlugu. S velikom vještinom ulaže u vrhunsku tehnologiju, često preko „skrivenih šampiona“ – kompanija koje nisu toliko javno vidljive kao što su Daimler, Volkswagen ili Volvo. Kineski antimonopolski zakoni, a posebno Zakon o sprečavanju monopola, takođe imaju izuzetno specifične karakteristike. Kina često kažnjava strane kompanije zbog inovacija. Svako ko posjeduje patent i naplaćuje naknade za licenciranje može biti proglašen monopolistom. Jedna od pogođenih kompanija bila je i proizvođač pametnih telefona Qualcomm, koji je morao platiti kaznu od gotovo milijardu dolara zbog navodnog naplaćivanja prekomjernih licenci kineskom konkurentu.
Konačno, Kina nije ni približno otvorila svoje tržište onoliko koliko se često tvrdi. Međunarodne kompanije nisu imale potpuni pristup njenom finansijskom sektoru sve do 2021. godine. Nedostatak transparentnih pravila otežava poslovanje, a u telekomunikacionom sektoru nije ostvaren nijedan uspješan zajednički poduhvat između kineskih i stranih kompanija. Facebook i Twitter su zabranjeni od 2009. godine.
Teško je zamisliti da bi se ovakvi primjeri mogli dogoditi u suprotnom smjeru. Kineske kompanije uglavnom nesmetano posluju na zapadnim tržištima, dok Narodna Republika nastavlja da piše sopstvena pravila na način koji prvenstveno služi njenoj ekspanziji moći. Pravila WTO-a i oni koji ih sprovode ili ne mogu, ili ne žele da to spriječe. Njegov princip reciprociteta tako ostaje samo pobožna želja.
U stvarnosti, WTO se raspada, tolerišući dvostruke standarde i omogućavajući članicama da igraju po različitim pravilima. Umjesto reciprociteta, vlada asimetrija.
Emisije ugljen-dioksida su još jedan faktor koji je dramatično porastao za Kinu od njenog pristupanja WTO-u: povećale su se za više od 200 odsto. Ovaj rast daleko nadmašuje smanjenje emisija u ostatku svijeta. Kina je 2021. godine bila odgovorna za gotovo trećinu globalnih emisija ugljen-dioksida – više nego Sjedinjene Američke Države, Indija, Rusija, Japan i Iran zajedno, koji su sljedećih pet najvećih zagađivača.
Zaključak je jasan: globalna klimatska kriza dodatno naglašava potrebu za suprotstavljanjem autokratskim sistemima poput Kine.
Pravi problem klimatskih promjena nije ljetovanje u Floridi ili na Majorci. Problem je u tome što imamo malo ili nimalo uticaja na najvećeg zagađivača na svijetu. Što taj zagađivač vodi potpuno drugačiju političku agendu. I, na kraju, što sami doprinosimo problemu prebacujući „klimatske grijehe“ koje ne želimo u vlastitom dvorištu – Kini ili nekim drugim državama.
Iz današnje perspektive, prijem Kine u WTO kao punopravne članice bio je temeljna greška trgovinske politike zasnovane na željama, a ne na realnosti. Kao i mnogo puta ranije, dobre namjere su dovele do neravnoteže koja se vremenom pogoršala – na štetu demokratskih tržišnih ekonomija.
Glavna greška bila je omogućiti pristup ekonomski moćnoj, ali nedemokratskoj državi, koja zbog vlastitog sistema nije bila u stanju da poštuje pravila slobodne trgovine. Najapsurdnija odluka bila je dodijeliti Kini status zemlje u razvoju – status koji i danas zadržava uprkos tome što je druga najveća ekonomija na svijetu, uz sve privilegije i izuzetke koje taj status donosi. To je kao da najnemilosrdnijem klincu u kvartu date posebne povlastice. Konkurencija nije mogla biti nepravednija ni auto-destruktivnija.
Ishod ovog eksperimenta bio je predvidljiv: u kratkom roku donio je rast i ekonomski uspjeh svim učesnicima, ali dugoročno je stvorio zavisnosti i jednostrane prednosti. Auto-destruktivni pristup Sjedinjenih Američkih Država i Evrope doveo je ne samo do slabljenja njihove relativne ekonomske moći već i, na kraju, do erozije cijelog WTO-a.
A kada govorimo o kraju, WTO je došao do kraja svog puta. Ono što danas vidimo jeste disfunkcionalni i paralizovani kolos – blijeda sjenka nekadašnje organizacije. Sve to vodi do neumoljivog zaključka: WTO treba raspustiti.
