Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković sastao se u Sarajevu s ministrom vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske Gordanom Grlićem Radmanom. Rekli bismo da nema ništa sporno u susretu šefova diplomatije dvije susjedne zemlje. Naprotiv. Svaki susret treba pozdraviti kao korak ka što boljoj i uspješnijoj saradnji i jačanju veza.
Ali, teško je ovaj susret posmatrati kroz prizmu uobičajenog diplomatskog protokola, jer ono što je izrečeno, ali još više ono što je prešućeno, otvara pitanja o karakteru i kapacitetu vanjske politike Bosne i Hercegovine u trenutku kada se pred njenim institucijama, bez naročite zadrške, iznose zahtjevi koji duboko zadiru u njen ustavni i politički poredak.
Naime, insistiranje da se kroz izmjene Izbornog zakona "Hrvatima vrate prava zajamčena Dejtonskim mirovnim sporazumom" kako bi mogli "birati svoje političke predstavnike bez preglasavanja", kao i dodatno pojašnjenje o potrebi da se "u praksi ostvari izgubljena konstitutivnost", što su izjave Grlića Radmana nakon sastanka, nije ni nova ni naročito sofisticirana politička teza.
Ali, daleko zanimljivije od samog sadržaja tog zahtjeva, koji, uostalom, dosljedno reflektira dugogodišnju politiku Zagreba, jeste način na koji je on primljen, ili preciznije rečeno, način na koji nije problematiziran.
Teško je ne primijetiti određenu ironiju situacije u kojoj ministar vanjskih poslova države sluša kako predstavnik druge države tumači šta su to "stvarna prava" njenih građana, i to na način koji podrazumijeva redefiniranje unutrašnjih političkih odnosa, dok izostaje makar minimalni pokušaj da se takva interpretacija dovede u pitanje, ili barem smjesti u okvir u kojem bi bilo jasno da Bosna i Hercegovina nije objekt niti je na stolu, nego subjekt međunarodnih odnosa i ravnopravan pregovarač za stolom.
Ali, potrebna je politička volja da se govori jasno, a ne ugodno. Upravo tu se otvara prostor za ono što se u javnom diskursu već duže vrijeme prepoznaje kao politika "dobrog dečka" koja, kada se suoči s otvorenim političkim zahtjevima koji zadiru u samu strukturu države, često ostaje bez one komponente bez koje diplomatija gubi smisao: sposobnosti da se povuče linija.
