Kristóf Gosztonyi je politički konsultant. Socijalni je antropolog po struci, a radio je od 1996. do 2002. u Uredu visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini. Bosnom i Hercegovinom se bavio i kao konsultant Evropske inicijative za stabilnost (ESI) u vezi sa liberalizacijom viznog režima. Ne nedavno održanom History Festu, Gosztonyi je održao prezentaciju “Razvoj strategije provedbe Daytona. Od Carla Bildta do Paddyja Ashdowna”. Sa njime smo razgovarali o misiji OHR-a u provođenju Dejtonskog sporazuma, u svjetlu tekućih rasprava o redefiniciji te institucije i izboru nasljednika Christiana Schmidta na mjesto visokog predstavnika. Razgovor je vodio Haris Imamović.
ODGOVOR: Gospodine Gosztonyi, na History Festu u Sarajevu održali ste predavanje o evoluciji OHR-a u Bosni i Hercegovini. Rekli ste da konsocijacijski elementi ustavne strukture Bosne i Hercegovine stvaraju potrebu za vanjskim arbitrom. Možete li kratko elaborirati tu tezu?
Gosztonyi: Potpuno ste svjesni da je ustavna struktura takva da je na nivou BiH i na nivou Federacije izuzetno lako blokirati praktično svaki proces pozivanjem na vitalni nacionalni interes. Zbog lakoće kojom se može staviti veto na bilo koji politički proces, vrlo je lako nešto blokirati — bilo uz dobro opravdanje ili jednostavno zato što vam se neka politička odluka ne sviđa. I ne postoji mehanizam razrješenja situacije. Dakle, nemate situaciju da, ako je nešto blokirano u prvom krugu, da se onda u drugom glasanju to može promijeniti prostom većinom ili punom većinom svih… Ne možete nadglasati taj veto.
Mislim da su s ovom strukturom dvije stvari nemoguće. Prvo, nemoguće je provesti reforme, bilo kakvu normalnu političku reformu; čak bi i proces pristupanja EU bio veoma težak. Drugo, ako zaista želite djelovati destruktivno ili blokirati, ovo je također veoma pogodna struktura za to. U suštini, pod dobrim uslovima sistem može sam sebe administrirati, ali ne može inovirati. A u najgorem slučaju, ako neka stranka prihvati politički trošak, kao što je to uradio Dodik, onda zaista može blokirati funkcionisanje sistema. Čak do nivoa da budžet ne može biti usvojen.
U sistem su uvedene neke minimalne korekcije, ali ne postoji opće rješenje. Sistem zavisi od vanjske sile koja može nadjačati njegove veto mehanizme. Tako je visoki predstavnik zapravo funkcionisao dugo vremena; koristio je bonske ovlasti za nametanje novih zakona ili suspendovanje drugih zakona, a u nekim slučajevima i za smjenjivanje izabranih predstavnika ili zvaničnika. Naravno, visoki predstavnik je funkcionisao i tako što je praktično iz minute u minutu mogao izvještavati evropske i američke vlade o tome šta se dešava u Bosni. To je također bila neka vrsta funkcije ispod same upotrebe bonskih ovlasti.
ODGOVOR: Rekli ste da su od 2007. do 2021. dodatne državne institucije (poput pravosuđa, sistema indirektnog oporezivanja i slično), zajedno s minimalnom upotrebom bonskih ovlasti (od strane Christiana Schwarz-Schillinga, Miroslava Lajčáka i Valentina Inzka), omogućavale minimalnu, ali dovoljnu funkcionalnost Bosne i Hercegovine. Potom je 2022. godine, nakon agresije na Ukrajinu, gospodin Schmidt, kako ste rekli, morao ponovo aktivirati bonske ovlasti. Šta bi OHR danas trebao raditi, imajući u vidu unutrašnju i međunarodnu političku konstelaciju — snažno intervenirati ili se svesti na samo prisustvo?
Gosztonyi: To zavisi od situacije. Dokle god postoji dovoljan politički pritisak, ili dokle god su Dodik ili bilo koji drugi izazivač dovoljno izolovani i potisnuti, mislim da je, naravno, najbolje da OHR ne koristi bonske ovlasti. Ali ako se pojavi novi izazivač — a to može biti Dodik ili bilo ko drugi — onda je mogućnost da OHR ponovo postane aktivan neophodna, presudna.
Bilo ko može postati izazivač. Mogao bih čak zamisliti, pod određenim okolnostima, i bošnjačke političare u toj ulozi. Ko zna? Dodik može otići i neko drugi može preuzeti njegovo mjesto. Zato mislim da pristup mora biti situacioni.
ODGOVOR: Bivši visoki predstavnici Wolfgang Petritsch i Carl Bildt napisali su nedavno da bi ustavna reforma usmjerena na poboljšanje funkcionalnosti trebala biti provedena prije zatvaranja OHR-a. Oni smatraju da bi se to trebalo dogoditi kroz evropski put. Ali kako to postići ako domaći akteri — koji širok spektar veto mehanizama vide kao element svog suvereniteta — to odbijaju? Da li bi OHR, prije svog zatvaranja, trebao nametnuti određene strukturne promjene sistema kako bi poboljšao njegovu funkcionalnost?
Gosztonyi: To je škakljivo pitanje. U suštini, mislim da je gotovo sve što je OHR nametnuo bilo na neki način potrebno. Znate, na primjer: ako ministar finansija ne želi nešto potpisati, da njegov zamjenik to može učiniti. Međutim, teoretski, mogli bismo također zamisliti situaciju u kojoj bi ministar rekao: “Baš me briga ako zamjenik potpiše, mislim da je to neustavno i mi, Srbi i Rs, to nećemo prihvatiti.”
