Današnji je dan bolan za mene, kao i cijeli ovaj i prošli mjesec. Znam da nisam jedini koji se tako osjeća.
“Danas se sjećamo žrtava Ovčare.
Tamo nisu samo pobijeni nedužni ljudi, ondje je ubijena i
čovječnost”, napisao je na svom profile na Facebooku Bojan Glavašević.
On je mladi političar iz Hrvatske.
Na nedavnim izborima izabran je u Sabor ispred koalicije Možemo. Nju čine
nekoliko lijevih i zelenih stranaka i organizacija.
Gavašević piše da i danas, kako on, tako i brojni drugi, traže
pravdu za najmilije.
“Ali pravda je uglavnom izostala.
Presuda je bilo malo, kazne koje su osuđeni dobili toliko su
trivijalne da iz njih proizlazi kako je cijena ljudskog života uistinu
trivijalna.
Sramota je tim veća što su osuđeni ratni zločinci, poput Veselina
Šljivančanina, danas u svojim društvima moralno rehabilitirani, i u svojim
društvima tretirani kao uvaženi članovi i dragi prijatelji vodećih političara.
Prije dva dana, Veran Matić, posebni izaslanik predsjednika
Srbije Aleksandra Vučića, kleknuo je na Ovčari, u gesti koja podsjeća na
Willyja Brandta u Varšavskom getu 1970. godine.
Ova simbolična gesta dobar je znak otvaranja prostora za dijalog
sa Srbijom o ratnim zločinima počinjenima za vrijeme odbrane Hrvatske od
velikosrpske agresije u Domovinskom ratu.
Međutim, moram upozoriti na nešto važno: Matićevu gestu moraju
pratiti iskreni i nedvosmisleni koraci iz Srbije, i moraju biti uzvraćeni
jednako iskrenim i nedvosmislenim koracima iz Hrvatske. Koji su to koraci?
Prije svega, kada su u pitanju civilne žrtve rata, a pogotovo
nestale osobe koje još uvijek nisu pronađene, potrebno je da Srbija i Hrvatska
bez kalkulacije i fige u džepu počnu aktivno razmjenjivati podatke i raditi
zajedno na njihovom pronalasku i identifikaciji.
Također je važno da pojedini političari u obje zemlje prestanu
politizirati žrtve i zloupotrebljavati njihove sudbine za nacionalističko
skupljanje političkih poena i radikaliziranje odnosa, ali i pojedinaca.
Drugi je važan korak, i ovo ne mogu dovoljno naglasiti, da se
osuđene ratne zločince prestane slaviti i relativizirati ratne strahote i
zločine za koje su osuđeni.
Ti ljudi ne smiju i ne mogu imati počasno mjesto u našim
društvima.
Nažalost, mnoge osobe - u politici i izvan nje - o ratnim
zločincima govore s "ali", a upravo taj "ali" daje na
znanje kako oni misle da ratni zločinci zapravo i nisu baš loši. A jesu. I
"naši" i "njihovi".
Ratni zločinci su iste nacionalnosti, neovisno o tome koju
uniformu su nosili, oni nemaju ama baš ništa zajedničkog s ljudima čistih ruku
i čista srca.
Osuda ratnih zločinaca, što god nacionalisti i relativizatori
ratnih zločina rekli, iskaz je pravog i iskrenog patriotizma.
Ne u moje ime i ne za moju domovinu!
Baš kao što su svi zločinci isti, tako su su i sve nevine žrtve
ujedinjene u svojoj nevinosti i nepravdi koja je učinjena njima i njihovim porodicama,
i zato im moramo ukazati isto suosjećanje i otvoriti prostor za sjećanje na
njih. U tome nema sramote, samo pravde. To je treći važan korak.
I konačno, vrijeme je da Hrvatska i Srbija počnu graditi
dobrosusjedski odnos, temeljen na istini i pravednosti. Njemačka i Francuska su
pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata položile temelje za najdulji
period mira u historiji Evrope, a naše dvije zemlje, preko dvadeset godina
nakon konačnog kraja rata, još uvijek kaskaju i bore se sa zlodusima prošlosti.
Rat je davno završio, vrijeme je da se okrenemo budućnosti.
Nadam se da će i političari koji su do sada parazitirali na
nacionalizmu i trgovali mržnjom to shvatiti.
A ako ne shvate, onda im na izborima treba oduzeti moć i
poručiti im da je njihovo vrijeme završilo.
Današnji je dan bolan za mene, kao i cijeli ovaj i prošli
mjesec.
Znam da nisam jedini koji se tako osjeća. Uz tugu i bol, ipak
osjećam i snažnu potrebu boriti se da se ono kroz što je prošla moja porodica,
i brojne druge porodice, nikada ne ponovi.
Zato je moja poruka svima vama danas: odajmo počast onima kojih
više nema, ali borimo se za žive.
Ne ponovilo se”, napisao je Glavašević.
Rođen je 1984. godine u Vukovaru.
