Bivši ministar u Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona i član Narodnog evropskog saveza (NES) regije Hercegovina, Adnan Faladžić, reagovao je na izjave predsjednika Stranke za Bosnu i Hercegovinu Semira Efendića o Mostaru i Hercegovini.
U opširnoj objavi na društvenim mrežama Faladžić poručuje da Mostar nije simbol političke naivnosti, već grad otpora, opstanka i kompromisa, te upozorava da se država ne jača novim podjelama, već snažnim institucijama i odgovornom politikom.
Njegovo saopćenje prenosimo u cijelosti:
- Mostar nije spomenik političke naivnosti
Postoje najmanje dva razloga zbog kojih osjećam obavezu da se osvrnem na javni istup Semira Efendića o Mostaru i Hercegovini.
Prvi razlog nije političke, nego vrijednosne prirode. U svom obraćanju Efendić nije kritikovao samo određene političke odluke, što je legitimno pravo svakog političara, nego je olahko presudio čitavoj jednoj generaciji ljudi koja je u najtežim ratnim i poratnim okolnostima predstavljala svoj narod i donosila odluke u vremenu kada se nije biralo između dobrog i lošeg, nego između lošeg i još lošijeg. Historiju je uvijek najlakše suditi iz udobnosti današnjice, kada su činjenice poznate, ishodi završeni, a vrijeme uklonilo dileme koje su tada bile pitanje opstanka. Nazivati te ljude „političkim naivcima“, „glupima“ ili „kukavicama“ ne govori mnogo o njima, ali govori mnogo o onome ko sebi daje pravo da, četvrt stoljeća kasnije, izrekne konačnu presudu bez imalo historijske ili političke skromnosti.
Drugi razlog neposredno je povezan s prvim. Ne tako davno, upravo je Semir Efendić sa jedne hercegovačke govornice govorio kako Sarajevu nedostaje političkih ličnosti iz Hercegovine i kako nedostaje ona hercegovačka bistrina koja je decenijama bila prepoznatljiva u političkom životu Bosne i Hercegovine. Bila je to misao vrijedna poštovanja. Zato još više iznenađuje što se danas isti čovjek pojavljuje u ulozi političkog neimara koji bi Hercegovini podizao spomenik „bošnjačkoj političkoj gluposti i naivnosti“. U tome ima one stare ljudske slabosti da čovjek, čim se malo izdigne na političkoj pozornici, povjeruje kako mu je povjerena i uloga učitelja historije, sudije prošlosti i prosvjetitelja tuđih zabluda. A historija rijetko pamti one koji su najviše dijelili lekcije. Mnogo češće pamti one koji su imali dovoljno mudrosti da razumiju vrijeme u kojem su drugi morali donositi teške odluke.
Ima nešto opasnije od političke greške. To je uvjerenje da si jedini koji nikada ne griješi.
Posljednjih dana svjedočimo političkoj filozofiji prema kojoj je sve što su drugi radili bilo izdaja, kukavičluk ili glupost, dok se vlastiti politički stav predstavlja kao jedina mjera mudrosti i državotvornosti. Takav pristup ne gradi povjerenje. On produbljuje podjele, vrijeđa ljude koji su nosili teret najtežih vremena i stvara privid da historija počinje tek s nama. Nazivati ljude koji su nakon rata vodili najsloženije političke procese „glupacima“, „naivcima“ ili „kukavicama“ nije hrabrost niti ozbiljna politička analiza. To je naknadna pamet, a naknadna pamet je najjeftinija valuta u politici.
Za politiku, kao i za historiju, presudan je kontekst. Lako je danas presuđivati odlukama donesenim prije dvadeset ili dvadeset pet godina. Mnogo je teže vratiti se u vrijeme kada je Bosna i Hercegovina izlazila iz rata, kada su međunarodni pritisci bili svakodnevnica, kada je svaki politički korak predstavljao borbu za opstanak države i njenih institucija, kada su politički akteri skinuli vojne uniforme i sjeli za pregovarački sto. Tada nije bilo prostora za politički komfor. Trebalo je zatvoriti kapilare gnjeva i nepovjerenja, a otvoriti prostor političkoj mudrosti, dijalogu i kompromisu.
Da li je bilo pogrešnih odluka? Jeste.
Da li je bilo političkih poraza? Svakako.
Ali bilo je i velikih državnih pobjeda koje danas mnogi uzimaju zdravo za gotovo.
