Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI) objavila je detaljan izvještaj o napretku šest država zapadnog Balkana prema Evropskoj uniji.
U najkraćem, proces je u dubokom ćorsokaku.
Ovom brzinom, ulazak u EU moguće je za Crnu Goru za nešto više od 18 godina, Albaniju - 29, Srbiju - 38, Sjevernu Makedoniju čak 402 godine.
Bosna i Hercegovina (i Kosovo) nikada neće postati članice EU, ako se bude radilo kao u proteklih sedam godina.
"Albanija je članica Vijeća Evrope od 1995. godine, članica NATO-a od 2009. godine, kandidat za članstvo u EU od 2014. godine i od tada je zaglavila na pristupnom putu. Prema sopstvenim ocjenama Evropske komisije, Albanija je danas spremnija kada je riječ o pitanjima poput vladavine prava ili nezavisnosti pravosuđa od Srbije.
Crna Gora je članica Vijeća Evrope od 2007. godine, nakon sticanja nezavisnosti u maju 2006. godine. U NATO je od 2017. i pregovara o pristupanju sa EU od juna 2012. Više od decenije kasnije, EU još uvijek nije spremna reći da bi mogla biti spremna da Crna Gora do nekog fiksnog datuma (januar 2026? januar 2027?) postane 28. država članica ako ispuni sve kriterijume. EU je to činila u prethodnim proširenjima. Zašto ne sada?
Sjeverna Makedonija je članica Vijeća Evrope od 1995. godine, članica NATO-a od marta 2020. godine i zvanični kandidat za pristupanje EU od 2005. godine. Sjeverna Makedonija je zaglavila zbog niza bilateralnih veta različitih država članica: Grčke, Francuska, sada Bugarska. EU također očekuje da će Sjevernoj Makedoniji trebati još mnogo godina da otvori sva pregovaračka poglavlja. Malo ko ističe koliko je ovo apsurdno. Prema vlastitim procjenama spremnosti Evropske komisije, Sjeverna Makedonija je danas već pripremljena ili bolje pripremljena u 23 od 33 poglavlja od Crne Gore koja je već otvorila sva poglavlja.
EU smatra neka pitanja, kao što je vladavina prava, od "fundamentalnog" značaja u pristupnim pregovorima. Ovo ima smisla.
Evropska komisija je utvrdila da su Albanija, Sjeverna Makedonija i prvakinja Crna Gora podjednako spremne, a po tim pitanjima sve ispred Srbije i Turske. Kakvu razliku zapravo pravi fokus na osnovama tokom pristupnih pregovora? I kako takav proces može potaknuti teške reforme?
Odgovor je: ništa!
