Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nada se da će svoju vladavinu produžiti na treću deceniju na izborima 14. maja, ali se suočava sa svojim najtežim testom do sada rped glasačkim kutijama. Njegovu popularnost teško je pogodio galopirajući rast životnih trošakova i nenadmašna inflacija .
Evo nekih od prekretnica u karijeri političara koji je donio značajnu promjenu Turskoj, usmjeravajući njeno tradicionalno sekularno društvo prema svojoj islamističkoj viziji, uspostavljajući zemlju kao regionalnu vojnu silu i koristeći sudove za suzbijanje neslaganja:
Mart 1994.: Erdogan je izabran za gradonačelnika Istanbula kao dio Partije blagostanja (Refah), koju je vodio islamistički političar Necmettin Erbakan.
April 1998.: Erdogan podnosi ostavku na mjesto gradonačelnika nakon što ga je sud osudio na zatvorsku kaznu zbog poticanja vjerske diskriminacije zbog pjesme koju je recitirao 1997. upoređujući džamije sa kasarnama, minarete s bajonetima i vjernike s vojskom. U zatvoru je bio od marta 1999. do jula 1999. godine.
August 2001.: Osniva Partiju pravde i razvoja, ili AK Partisi (AKP), i biva izabran za predsjednika.
Novembar 2002.: AKP pobeđuje na izborima sa skoro 35% glasova nakon najgoreg ekonomskog pada od 1970-ih, obećavajući da će raskinuti sa lošim upravljanjem i recesijom iz prošlosti. Erdoganu je zakonski zabranjeno da bude premijer ili poslanik zbog ranije osude - ali je ta odluka poništena u decembru.
Maj 2003.: Erdogan postaje premijer, otpočevši deceniju ekonomskog procvata i rasta životnog standarda potaknutog bumom infrastrukture i stranim ulaganjima. U svojim ranim danima, Erdogan obilazi Evropu i Sjedinjene Američke Države kako bi promovirao svoju politiku i unaprijedio nastojanja Turske za pridruživanje Evropskoj uniji.
Oktobar 2007.: Turci na referendumu odobravaju ustavne promjene kako bi se omogućilo javno biranje predsjednika - do tada uglavnom simbolične političke pozicije.
Februar 2008.: Parlament usvaja amandman koji su izradili AKP i Partija nacionalističkog pokreta (MHP) kojim se ukida zabrana nošenja marama na univerzitetskim kampusima.
Sljedećeg mjeseca, Ustavni sud razmatra slučaj odvajanja vjere od države, i usko presuđuje protiv rasformiranja AKP i zabrane Erdoganu i desetinama drugih članova stranke na političko djelovanje na period od pet godina.
Septembar 2010.: Na još jednom referendumu Turci odobravaju pravosudne i ekonomske amandmane koje je zagovarao Erdogan, a koji imaju za cilj usklađivanje ustava sa standardima EU, čak i kada se kandidatura Turske za članstvo u EU koči zbog pitanja uključujući podijeljeno ostrvo Kipar, koje je Turska napala 1974. godine.
Maj 2013.: Protesti protiv Erdoganovih planova da obnovi istanbulski park Gezi ubrzo prerastaju u demonstracije bez presedana širom zemlje zbog onoga što kritičari vide kao njegov autoritarizam. Erdogan demonstrante opisuje kao nasilnike i vandale.
Decembar 2013.: Erdogan se suočava sa opsežnom istragom o korupciji koja uključuje visoke zvaničnike, članove kabineta i šefa državne banke. On to naziva "pravosudnim državnim udarom" koji je organizirao Fethullah Gulen, muslimanski svećenik sa sjedištem u SAD koji je bio bivši saveznik prije nego što je borba za vlast izazvala sukob.
August 2014.: Uslijed zabrane propisima AKP-a da se kandidira za četvrti uzastopni premijerski mandat, Erdogan u augustu pobjeđuje na prvim predsjedničkim izborima u Turskoj i počinje pozivati na donošenje novog ustava kako bi se poboljšala ovlaštenja šefa države.
Juni 2015.: Prvo, AKP nije uspjela osvojiti parlamentarnu većinu na izborima. Ali nakon što stranke ne uspijevaju formirati koaliciju, ponovo dobija većinu na prijevremenim izborima u novembru.
