Džindić prozvao Lakića i Štetu: „Ugovori tajni, a milioni javni – šta se krije od građana?“

politicki.ba

Bivši federalni ministar industrije otvorio pitanje dokumentacije o ulaganjima Pretisa u Tuzli, dok se u Sarajevu ponovo vodi polemika o uskraćivanju ugovora za rekonstrukciju tramvajske pruge.

Objava Nermina Džindića, bivšeg federalnog ministra industrije, otvorila je pitanje transparentnosti ugovora i raspolaganja javnim novcem u dva projekta koja su posljednjih godina predstavljana kao važna ulaganja – razvoja kapaciteta Pretisa i rekonstrukcije sarajevske tramvajske pruge.

Džindić je posebno prozvao federalnog ministra energije, rudarstva i industrije Vedrana Lakića zbog ulaganja u Pretis, odnosno projekta vrijednog oko 60 miliona KM koji se odnosi na izgradnju pogona u Tuzli.

„Ako je investicija stvarna, ako je novac zaista ušao u Pretis i ako je sve urađeno transparentno – zašto javnost ne vidi ugovor?“, upitao je Džindić.

U nastavku objave traži konkretne odgovore: koliko je novca uplaćeno, ko je potpisao ugovor, pod kojim uslovima te gdje je novac potrošen.

Šta je do sada poznato o Pretisu?

Pitanje koje je Džindić otvorio nije novo. Još prošle godine u izvještajima o stanju u Pretisu problematizirana je investicija vrijedna oko 60 miliona KM u vezi s planiranim pogonom u Tuzli. U izvještaju Odbora za reviziju navedeno je da je ulaganje bilo rizično jer kompanija tada nije imala građevinsku dozvolu za objekat.

Istovremeno, federalni ministar Vedran Lakić posljednjih mjeseci javno govori o razvoju namjenske industrije i novim ulaganjima. U aprilu je, između ostalog, objavljeno da je Vlada Federacije BiH na prijedlog njegovog ministarstva izdvojila pet miliona KM za izgradnju pogona za proizvodnju baruta u okviru Pretisa u Vogošći.

U junu ove godine Lakić je govorio i o razvoju novih proizvoda namjenske industrije, uključujući proizvodnju baruta.

U međuvremenu, Pretis je potpisivao i nove poslovne ugovore. U maju su, prema javno dostupnim informacijama, TRZ Hadžići i Pretis potpisali tri ugovora, koje je Lakić ocijenio značajnim za buduće poslovanje obje kompanije.

Upravo zbog toga Džindić sada traži da se javnosti omogući uvid u dokumentaciju.

„Pretis nije privatno vlasništvo ministra. Tramvajska pruga nije privatni projekat kantonalnog ministra. Javni novac nije partijski novac“, poručio je Džindić.

Slučaj tramvajske pruge

Džindić je svoju kritiku povezao i sa aktuelnom polemikom u Kantonu Sarajevo oko ugovora za rekonstrukciju tramvajske pruge i ministra saobraćaja Adnana Štete.

Kantonalni sud u Sarajevu utvrdio je da je Ministarstvo saobraćaja nezakonito odbilo zahtjev Transparency Internationala BiH za dostavljanje dokumentacije koja se odnosi na ugovore, anekse i ponudu kineskih kompanija izabranih za izvođenje radova.

Političke reakcije uslijedile su odmah. Demokratska fronta zatražila je od Ministarstva saobraćaja i Vlade Kantona Sarajevo da javnosti stave na raspolaganje kompletnu dokumentaciju o projektu.

Šteta, međutim, osporava interpretaciju prema kojoj je Sud naredio objavljivanje ugovora. On tvrdi da sudska odluka nalaže ponovno provođenje postupka, a ne automatsku objavu ugovora.

Ta razlika je važna, ali ne mijenja činjenicu da je sud utvrdio nezakonitost postupanja Ministarstva u vezi sa zahtjevom za pristup informacijama.


„Šta krijete?“

Džindić slučajeve Pretisa i tramvajske pruge koristi kao primjer onoga što naziva obrascem ponašanja vlasti.

„Investiciju napraviti – može. Pred kamerama se slikati – može. Hvaliti se rezultatima – može. Ali ugovor pokazati građanima – ne može?“, napisao je.

Na kraju je Lakiću i Šteti postavio tri direktna pitanja: gdje su ugovori, gdje je novac i šta se krije od građana.

„Građani Federacije BiH i Kantona Sarajevo ne trebaju političku propagandu. Treba im potpuna transparentnost“, poručio je Džindić.

Za Pretis posebno ostaje otvoreno pitanje dokumentacije koja prati velika ulaganja u nove proizvodne kapacitete, tim prije što su raniji revizorski nalazi već ukazivali na probleme i rizike povezane s višemilionskom investicijom u Tuzli.

Javnost zato ne traži samo informacije o tome šta je planirano i koliko bi projekti trebali koštati. Pitanje je i šta je do sada ugovoreno, koliko je novca stvarno utrošeno, ko je potpisao ugovore i pod kojim uslovima.

U slučaju tramvajske pruge, sudski postupak je već pokazao da pristup informacijama nije bio riješen na zakonit način. U slučaju Pretisa, raniji revizorski nalazi otvorili su pitanja o velikoj investiciji.

Zbog toga Džindićevo pitanje ostaje vrlo konkretno: ako nema ničega spornog – zašto građani ne bi mogli vidjeti dokumente?

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.