Crna Gora u posljednje je vrijeme u velikim političko-etničkim previranjima, gotovo na rubu građanskog rata, između dviju nepomirljivih struja: jedne koja je trenutačno na vlasti i koja praktički radi na negiranju crnogorske državnosti i nacije, želeći od nje stvoriti "Srbiju na moru", i druge koja po svaku cijenu želi održati opstanak crnogorske državnosti i zasebnog nacionalnog, kulturološkog i crkvenog identiteta.
Prošli je tjedan na Cetinju Crna Gora hodala po rubu sukoba. Strasti su se užarile kada je, unatoč velikim prosvjedima i negodovanju dobrog dijela crnogorske javnosti, vrh SPC-a i vlast u Crnoj Gori odlučili su u tom gradu ipak provesti ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, čime je politička kriza, koja se vrlo lako može preliti preko crnogorskih granica po cijeloj regiji, dosegla kulminaciju. U destabilizaciji Crne Gore otvoreno sudjeluje SPC više kao ideološko-politička organizacija nego crkveno-vjerska, a prstom se upire i u aktualni režim Aleksandra Vučića.
O tome nalazi li se Crna Gora pred mogućim sukobima, je li opasnost po opstanak nacije i države doista tolika te što se može očekivati nakon burnih i nasilnih "cetinjskih događaja" razgovarali smo s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem, piše Jutarnji list.
Je li "helikoptersko" ustoličenje mitropolita Joanikija na Cetinju zapravo, kako neki misle, početak konačnog "obračuna" onih snaga koje žele detronizirati Crnu Goru i uključiti je u tzv. srpski svet te onih koji žele očuvati njezinu državnost i nacionalni identitet?
- Ustoličenje Joanikija, mitropolita desantno-helikopterskog Crkve Srbije, jedna je u višegodišnjem nizu epizoda obnovljene ofenzive velikosrpskog nacionalizma na Crnu Goru. A sve u skladu s neugaslom strategijom Garašaninovih Načertanija još od sredine 19. vijeka. Iako je i ova faza anticrnogorske agresije zasnovana na istim, lažnim premisama negiranja crnogorskog nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta, time logično i potrebe za nezavisnom Crnom Gorom, prioritetna meta je zapravo građanski i sekularni karakter naše države i njezina europska i euroatlantska orijentacija.
Nasilnički velikosrpski nacionalizam, situiran u samom sjedištu državne politike Srbije, drsko pokušava nametnuti sliku o Crnoj Gori kao drugoj srpskoj državi, koja je greškom i nepažnjom ranijeg beogradskog državnog vrha ostvarila nezavisnost. I sada se ta "greška" pokušava ispraviti militantno-političkim djelovanjem preostale prekogranične infrastrukture velike Srbije - Crkve Srbije, kvazivjerske zajednice odgovorne za većinu zločina koje je taj nacionalistički projekt počinio od 90-ih godina do danas.
Početni uspjesi dali su krila toj retrogradnoj klerofašističkoj menažeriji: političke su se litije uz gromoglasnu podršku službenog Beograda uspjele predstaviti kao obrana ugroženih svetinja i vjerskih prava; teokratska vlada Crne Gore, anticrnogorska i kvislinška, u službi je posrbljivanja svoje države koju osvajanjem Cetinja žele i simbolično baciti na koljena i poniziti, da je kao pokrajinu pripreme za život u projektiranom "srpskom svetu", što je eufemizam za Veliku Srbiju.
Ispostavit će se, vjerujem, da je to početak kraja te prljave prevare koja je lažnim prenemaganjem o navodno ugroženim pravima Srba u regiji, baš kao i ranih 90-ih godina, uspjela paralizirati pažnju europske, zapadne politike, budući da se istovremeno provodi platforma hibridnog rata Rusije protiv Europe i NATO-a na Zapadnom Balkanu.
Jesu li događanja na Cetinju pokazala da Crna Gora hoda po rubu mogućih sukoba, pa čak i građanskog rata kako neki misle, a svojedobno ste i vi kazali da će Crnogorci, ako zatreba, ići i "u šumu"?
- Bojim se da ste u pravu. Nije mali broj onih koji bi željeli gurnuti Crnu Goru u građanske sukobe. Ali, mi smo sačuvali mir i učvrstili multietnički sklad i u mnogo izazovnijim vremenima: u vrijeme krvavog raspada Jugoslavije, u NATO-ovoj kampanji na SRJ 1999., u pripremi i održavanju referenduma 2006., u pokušaju državnog udara 2016. Uspjet ćemo i ovaj put. Ja sam svojevremeno figurativno rekao da ćemo braniti Crnu Goru ako treba i odlaskom u šumu. Poslije najnovijih cetinjskih događaja još čvršće stojim iza tih riječi.
Je li ovo što se dogodilo na Cetinju Pirova pobjeda prosrpskih snaga, kako neki kažu, ili potvrda njihove snage i moći?
- Vladinu akciju na Cetinju nazvao sam Pirovom pobjedom već u prvom reagiranju poslije sramnog napada i kemijskog rata, dosad neviđenog na ovim prostorima, protiv golorukih građana okupljenih na mirnim cetinjskim protestima. Nesretna vlada, zapravo obična igračka u rukama beogradskih državnih, crkvenih i paradržavnih struktura, kao što su opet oni to isto u rukama Moskve, bila je spremna proliti krv taj dan na Cetinju samo da bi za to optužili crnogorske patriote, i u krajnjem mene, za njihova nepočinstva. Cetinjska događanja proteklih dana pokazala su svu slabost, diletantizam i osionost aktualne vlasti. Siguran sam da je to početak njihova strmoglavog pada.
Zašto mislite da su crnogorska vlada i SPC inzistirali da se, unatoč napetostima pa i mogućoj eskalaciji sukoba, ustoličenje obavi baš na Cetinju?
- Linija zapovijedanja ofenzive na Cetinje i Crnu Goru je, makar danas, valjda očigledna. Vlada Crne Gore je servis Crkve Srbije, koja je instrument realizacije projekta Velike Srbije, što je službena državna politika Beograda. A Srbija je političko-sigurnosna i informativna baza za realizaciju ruskih geopolitičkih interesa na Balkanu. Dobro je da im pamet nije vrlina, pa nijesu izdržali da se ne pohvale svojom ulogom u toj dozlaboga glupoj operaciji na Cetinju.
Kao da smo ih mi učili kako da se ugruvaju. Uostalom, vidjeli ste to utrkivanje u samoreklamiranju predsjednika Vučića i glasnogovornice ruskog MVP-a Zaharove. Zašto su to činili? Uvijek iz istog razloga: da Crnu Goru po bilo koju cijenu, uključujući i rat, stave pod svoju kontrolu. Srbija zato što misli da je vrijeme za novi pokušaj prekrajanja granica na Balkanu, a Rusija da bi poslala poruku NATO-u, EU i državama u regiji.
Vjerovali su da će to završiti nakon prošlogodišnjih izbora i instaliranja njihove vlade u našoj državi. Nijesu uspjeli, usprkos ogromnom naporu. Sjetite se samo političko-medijske ludorije - bitke za Nikšić, ozvaničene u režimskim medijima Beograda, i to u povodu lokalnih izbora u tom gradu. Neće uspjeti ni sada.
Naprotiv, presudili su kleronacionalističkoj srpskoj mitropoliji na Cetinju. Duhoviti Cetinjani su odmah za Joanikija rekli da je on, iako kao izdajnik drugi u našoj povijesti s tim imenom, prvi "dostavljeni" mitropolit. A vlada je tu samo bila u ulozi uslužne kompanije Glovo. Nije samo dostavljeni, nego i krvavi mitropolit. U toj nečasnoj raboti je i Porfirije, prvi čovjek Crkve Srbije, obilježen tim žigom, što nikad neće moći sprati, dok se ne ispriča Crnoj Gori i Crnogorcima.
Koliko je u ovom trenutku ugrožena egzistencija crnogorske države i nacije kojoj se osporava zasebni etnički i crkveni identitet te koji su razlozi toga?
- Ozbiljno su napadnuti građanski i sekularni karakter države Crne Gore i njezina europska perspektiva, a time i sam opstanak države. Jer, Crna Gora ne može opstati osim kao građanska država. Očekivano, najprije se problematizira crnogorski nacionalni identitet. Jer, ako nema Crnogoraca, nema ni potrebe za nezavisnom Crnom Gorom. A, kao što znate, po toj bezumnoj teoriji muslimani su izmišljeni narod. A Albanci će se valjda već nekako snaći u preraspodjelama među uvećanim, etnički i vjerski homogenim državama. Razlog je jednostavan: bez Crne Gore u "srpskom svetu" projekt Velike Srbije zauvijek je mrtav. Postarat ćemo se da tako i bude.
Često se spominje da iza ovakve politike destabilizacije Crne Gore stoji Rusija, odnosno da se sve događa u četverokutu SPC-Vučić-Kremlj-crnogorska vlada. Što mislite o tome?
- Već sam kazao. Ovo nije crkveno nego državno političko pitanje. Zato Crkva Srbije nije subjekt nego instrument. A vlada Crne Gore nije državni organ nego administracija jedne kvazivjerske zajednice. Zato je ovo srpsko-ruski projekt. Mi upravo proživljavamo najagresivniji napad velikosrpskog nacionalizma na crnogorsku državu i crnogorski identitet u našoj novijoj povijesti. Ovako nije bilo ni u vrijeme Miloševića.
Tada smo imali značajnu podršku demokratske opozicije u Srbiji za naš demokratski projekt. A danas su jednoglasno protiv Crne Gore i vlast i opozicija u Beogradu, njihovi mediji, kulturni, znanstveni i poslovni krugovi. Svi, osim časnih pojedinaca koji hrabro ukazuju na pogubnost službene politike Srbije po srpsko društvo, ali i po regiju u cjelini. Takvom politikom Srbija je produbila neprijateljstvo s Hrvatima, Bošnjacima, Albancima. Na red su došli Crnogorci.
Prokremaljski su mediji usporedili prosvjede na Cetinju s ukrajinskim Majdanom te su čak govorili o "puču".
- Siguran sam da oni najbolje znaju gdje su i u što sve prsti Moskve upleteni.
Naravno, tu je i pitanje uloge i ponašanja SPC-a, pogotovo Crnogorsko-primorske mitropolije u politici "srpskog sveta", je li SPC instrument ili pokretač te politike? Mnogi u Podgorici tvrde da je SPC ideološko-politički mentor sadašnje crnogorske vlade i premijera Zdravka Krivokapića.
- Već sam kazao dosta toga o ulozi Crkve Srbije. A i to o vladi i premijeru Krivokapiću i vrapci na grani znaju. On se, nažalost, niti ne ponaša kao premijer. Najtočnije je reći da on ništa drugo i ne radi nego služi, saslužuje, kadi i prekađuje s popovima kad mu oni to dopuste.
Posebno me zanima jeste li se ovih dana čuli s Aleksandrom Vučićem i kakvo je vaše mišljenje o njegovu ponašanju, s obzirom na to da se govori kako vi imate dobre osobne odnose.
- Ne, zašto bih se čuo s njim. Imali smo u jednom periodu konstruktivne odnose, i to je bilo u interesu i Srbije i Crne Gore.
Naravno, ne uzimam za ozbiljno njegove neiskrene poruke da priznaje nezavisnost Crne Gore i da želi bratske i prijateljske odnose, dok njegovi ministri otvoreno govore zašto je "srpski svet" tj. Velika Srbija nužnost srpskog naroda u regiji čiji je samozvani zaštitnik država Srbija. O ozbiljnosti Vučićevih izjava najbolje svjedoči tvrdnja da je Crna Gora pokoravala Srbiju posljednjih 30 godina i kako u tome neće uspjeti. To je isto kao da je Hitler 1939. izjavio da neće dopustiti da Čehoslovačka pokori Njemačku. A tek tvrdnja da skriveno želimo da obnovimo CPC.
Pa, zar je moglo otvorenije i direktnije nego što smo to najavili. I, naravno, obnovit ćemo je kao svoje povijesno neupitno pravo. Na mnogo civiliziraniji način nego što nam je ukinuta od strane Beograda, kad i nezavisna Crna Gora na kraju drugog desetljeća prošlog vijeka. Ni to što Vučić priča o čišćenju Beograda od Crnogoraca nije ništa novo u povijesti naših odnosa. Potkraj 19. vijeka, u vrijeme vlade Vladana Đorđevića, Crnogorcima i Ciganima bio je zabranjen ulazak u Srbiju.
Znači li sve ovo da se Vučić "vratio" na memorandumsku politiku Slobodana Miloševića preko koje želi "anektirati" Crnu Goru, koliko je to opasno za cijelu našu regiju i o kojim se geostrateškim igrama tu radi?
- Da, s tim što on smatra da je nadmašio Miloševića i da je u stanju ostvariti sve ono što Miloševiću nije pošlo za rukom. Zato smatram da su mir i stabilnost regije u opasnosti, kao i 90-ih. Jer je na djelu ista ideja. I isti stupidno lažni alibi - zaštita ugroženih prava Srba u regiji. Mislim da je krajnje vrijeme za buđenje svih zdravih snaga u regiji, ali i međunarodne zajednice, EU i Amerike prije svih. Dok ne bude kasno.
Neki crnogorski analitičari kažu da ste vi osobno "meta" novih vlasti u Crnoj Gori, pa se spominjali i vaše moguće uhićenje.
- Pa to je više nego jasno, ne morate biti analitičar da biste to vidjeli. Vlada "hirotonisana" u ostroškom manastiru nema drugu politiku do opsjednutosti negiranjem i razgradnjom svega što je Crna Gora postigla prethodnih desetljeća. Pod plaštom gromoglasne borbe protiv kriminala i korupcije, u kojoj prema vlastitom javnom priznanju naloge za uhićenje pišu predsjednik i potpredsjednik vlade, a ne tužitelji, oni zapravo pokušavaju razbiti i dokrajčiti sva ekonomska, kulturna i institucionalna uporišta crnogorske suverenosti.
Jer, to je njihova misija. Logično, sve to je praćeno iskompleksiranim revanšizmom prema svim ljudima, kako u administraciji tako i prema biznismenima i stranim investitorima koji su doprinosili značajnim uspjesima Crne Gore u periodu nakon 1996. godine.
Vučić je pritisnut da prizna neovisnost Kosova pa mislite li možda da Crna Gora može biti "kompenzacija" Srbiji za Kosovo?
- Ne bih baš rekao da je pritisnut. Od koga? Ta je priča i spin beogradskih medija radi stjecanja političkih poena na domaćem terenu kako bi Vučić pokazao koliko se on snažno opire jakim međunarodnim centrima. To je preuveličana priča. Oni se tobože bore da vrate Kosovo. A ne bi veće kazne za Srbiju bilo nego da im ga netko vrati. Oni bi Kosovo, ali bez Albanaca. Kao što bi Crnu Goru, ali bez Crnogoraca.
Očigledno je da bi za Beograd Crna Gora bila jedina prava kompenzacija za Kosovo. Vučić često kritizira bivšu vlast u Srbiji kako su "pustili Crnu Goru da ode" 2006. godine. Kao da je bila dio Srbije. Sjetite se što Darko Hudelist piše o Vučiću i njegovoj patnji dan nakon crnogorskog referenduma, u kakvom ga je stanju zatekao u njegovoj kući. "Bio je to događaj s kojim se deklarirani srpski nacionalist Vučić nikako nije mogao pomiriti", zaključuje on.
Spominjao sam mlaku reakciju Bruxellesa, pa i NATO-a, na zbivanja u Crnoj Gori. Zašto mislite da je ona takva te kako ste zadovoljni reakcijom susjednih zemalja, posebno Hrvatske koja je također, čini mi se, dosad bila suzdržana u svojim reakcijama?
- To samo pokazuje u kakvom se stanju Europa i svijet nalaze. I Zapadni Balkan je izvan njihove pažnje, a ne samo Crna Gora. Imaju mnogo svojih prečih problema. Rekao bih da je u međunarodnoj zajednici stanje mnogo gore nego 90-ih. Što se Hrvatske tiče, za nas je ohrabrujući proaktivan odnos predsjednika, drugih dužnosnika i mnogih istaknutih ličnosti političkog i javnog života Hrvatske, što će, nadamo se, utjecati da međunarodni partneri posvete ozbiljniju pažnju refleksijama situacije u Crnoj Gori na regiju i Europu. U najskorije vrijeme bit ću u uzvratnom posjetu Hrvatskoj, što će biti prilika za razmjenu mišljenja s državnim vrhom u Zagrebu o svim značajnim temama, uključujući i ovu.
U Crnoj Gori je napeto pa se govori da bi se to moglo preliti i na druge zemlje u regiji, u prvom redu na BiH koja je također dio planova "srpskog sveta". Je li moguće da se ponovi, makar u nekom dijelu, već viđeni scenariji iz 90-ih?
- Nije samo moguće, nego je realno. Pa, kako je sve krenulo 90-ih? Zar BiH nije bila podijeljena i planirana za likvidaciju na salveti iz Karađorđeva? Kako bi se mogao ostvariti bilo koji velikodržavni projekt u našoj regiji, a da BiH preživi? I kako bi se to moglo dogoditi bez rata i prolijevanja krvi?
Jesu li mogući novi izbori u Crnoj Gori?
- Da, to je sasvim realna opcija. Crna Gora mora u najskorije vrijeme dobiti nacionalno odgovornu vladu. Koja će je stranka i koji ljudi činiti, odlučit će građani na izborima. Koliko god ovo jednogodišnje iskustvo mučno izgledalo, na neki je način i korisno. Ljudi u Crnoj Gori sada imaju jasniju predstavu što je ponuda na političkoj sceni naše države. Pa i kad su s pravom ljuti na prethodnu vlast, sad će realnije procijeniti kapacitete alternative. I, vjerujem, zauvijek odbaciti patološku mržnju kao pokretač promjena.
Mržnja i kompleksi ne vode nikamo. Iz toga se ne rađa ništa dobro ni za državu, ni za građane. Birači će kazniti politički sulude ideje relativiziranja crnogorskog antifašizma kao najmarkantnije karike crnogorske hiljadugodišnje povijesti. Kao i služenje tuđim umjesto svojim nacionalnim interesima.
Što se može dalje očekivati, jer očito je da niti jedna od strana ne misli popustiti, i do kojih granica ili reperkusija to može ići? Do kuda je, prema vašem mišljenju, spreman ići Vučić i oni koji ga podržavaju ili potiču, pogotovo ako osjeti da ne može ostvariti svoje planove, odnosno je li Vučić spreman na destabilizaciju cijele regije?
- Jest ako mu to Europa i Amerika dopuste. Ako i dalje brojni lobisti, koje plaća, budu utjecali koliko i dosad na politiku najvažnijih zapadnih centara.
