Umjesto prostora za razvoj, ulaganje ili gradnju, vlasnik ostaje zarobljen u administrativnoj blokadi.
U Kantonu Sarajevo danas se može dogoditi paradoksalna situacija u kojoj građanin ili investitor legalno kupi zemljište, uredno izmiri poreske obaveze, upiše vlasništvo u zemljišne knjige, a potom shvati da kupljeno praktično nema funkciju.
Umjesto prostora za razvoj, ulaganje ili gradnju, vlasnik ostaje zarobljen u administrativnoj blokadi.
Razlog je jednostavan, ali posljedice ozbiljne, bez usvojenih regulacionih planova na brojnim lokacijama nije moguće dobiti potrebne dozvole, a često ni osnovne infrastrukturne priključke poput električne energije ili vode. Vrijeme prolazi, institucije kasne sa planiranjem prostora, a zemljište ostaje neiskorišten resurs bez realne perspektive. Istovremeno, država i lokalne zajednice svoj dio procesa završe odmah, porezi i naknade uredno se naplate.
Dodatni osjećaj nejednakosti stvara način na koji se u praksi tretiraju pojedine vrste objekata. Dok se građanima objašnjava da je razvoj nemoguć zbog nepostojanja planske dokumentacije, širom grada niču kiosci, privremeni montažni objekti na trotoarima, uz autobuska stajališta ili čak na zelenim površinama. Na mjestima gdje vlasnik privatne parcele ne može realizirati ni osnovnu infrastrukturu, drugi očigledno uspijevaju obezbijediti dozvole, priključke i potrebne saglasnosti za objekte postavljene na javnim površinama.
Posebno zabrinjava utisak da privremeni elaborati i različite administrativne procedure u pojedinim slučajevima postaju efikasniji instrument od planske dokumentacije višeg reda. Tako se stvara percepcija da pravila nisu jednaka za sve. Kada je riječ o privatnom zemljištu prepreke djeluju nepremostivo, dok se za privremene sadržaje pronalaze modeli da se prostor ipak koristi.
Osim pitanja urbanističkog reda i izgleda grada, građani nerijetko izražavaju sumnje i u ispunjavanje osnovnih higijenskih i sanitarnih standarda kod dijela takvih objekata.
Paradoks je još veći ako se uzme u obzir da pojedine općine raspolažu vlastitim poslovnim prostorima koji godinama ostaju prazni ili nedovoljno iskorišteni, dok se istovremeno dozvole za kioske i montažne objekte izdaju na javnim površinama, stvarajući utisak da lokalne zajednice postaju konkurencija vlastitim resursima umjesto da ih stave u funkciju.
