Iza hiljada ubijenih ostale su porodice koje rane gubitka nose do danas. Njihovi životi zauvijek su obilježeni jednom od najvećih tragedija u modernoj ljudskoj historiji. U nastavku donosimo još svjedočanstava.
Neke životne priče ne počinju radošću i djetinjstvom u miru. Mirela Muratović morala je odrasti mnogo prije svojih vršnjaka. Na početku rata ostala je bez majke, a u petoj godini života i bez oca. Posljednje očeve riječi, upućene njegovom bratu, bile su: "Čuvaj mi dijete." I jeste. Mirela je danas uspješna žena, odlučna da govori o genocidu. Živi u Australiji i radi kao nastavnica.
"Danas smo odrasli ljudi, imamo porodice, moji rahmetli roditelji imaju mnogo unučadi. Jedan od njih se zove Munib. Nosi ime svog dede", kaže Mirela Muratović.
Put sjećanja, istine i opomene
O svom ocu misli i Sabina Selimović. Otac joj je ubijen kada je imala osam godina. Proteklih dana njegovim koracima, u Maršu mira, hodala je sa svojom četrnaestogodišnjom kćerkom. Put kojim je on bježao s hiljadama Srebreničana danas je postao put sjećanja, istine i opomene.
"Imam osjećaj, ako se okrenem, da ću vidjeti sjenu, tako se osjećam... svaki put se pitam da li je ovdje ostao ili ovdje. Ili... da li ga je ovdje pronašao amidžu. Uvijek su pitanja bez odgovora", ističe Sabina Selimović.
Obaveza da budu što bolji
Djeca ubijenih neprestano misle o roditeljima, želeći biti što uspješniji. Njima je, kažu, obaveza da budu što bolji.
