Dok oko 100.000 ruskih vojnika i dalje predstavlja potencijalnu prijetnju na granici s Ukrajinom, razgovori ove sedmice o ruskom zahtjevu za sigurnosnim garancijama nisu donijeli nikakvo olakšanje. Opasnost od invazije nije izbjegnuta, Zapad ne želi da potkopa osnovne principe, Rusija ostaje agresivna - ova kriza je očigledno prekretnica za sigurnost u Evropi, piše u današnjem izdanju njemački list Die Zeit.
73 stručnjaka za istočnu Evropu i sigurnosnu politiku iz nauke, politike i društva stoga sada pozivaju na temeljnu promjenu njemačke politike prema Rusiji. Inicijator je ukrajinski stručnjak Andreas Umland, analitičar Štokholmskog centra za istočnoevropske studije. Potpisnici su Volker Beck (Zeleni), Ruprecht Polenz (CDU) i istočnoevropski historičar Karl Schlögel.
Pasivno kritiziranje
U otvorenom pismu navode da Njemačka, "kao najveća evropska ekonomska sila, kritički gleda na akcije Kremlja, ali uglavnom neaktivno u posljednje tri decenije". Kao ključna država EU, NATO-a i zapadne zajednice vrijednosti, Savezna Republika Njemačka ima posebnu odgovornost. Ovo se odnosi "kako u cilju obuzdavanja i sankcioniranja Rusije, tako i u odnosu na podršku državama koje je Moskva raskomadala i maltretirala".
Međutim, ekonomske sankcije EU nakon aneksije Krima bile su "blage i nisu dovoljan odgovor na sve agresivniji kurs Kremlja" i Njemačka je napravila mnogo grešaka. Konkretno, njemačko-ruski vodovi ispod Baltičkog mora "pogled su unatrag i utiru put ruskoj invaziji na Ukrajinu dvije godine kasnije" (Sjeverni tok 1) i to bi "potpuno... eliminiralo preostalu ekonomsku polugu Ukrajine nad Rusijom" (Sjeverni tok 2). Potpisnici dolaze do zaključka:
"Putinov napad na Ukrajinu 2014. pojavljuje se kao logična posljedica u svijetlu prethodnih 20 godina pasivnosti njemačke politike prema ruskom neoimperijalizmu“.
Ogromne, prijeteće koncentracije trupa na istočnim i južnim granicama Ukrajine, pojačani antizapadnim propagandnim napadima koji ne bježe od laži i očito neprihvatljivi zahtjevi prema NATO-u i njegovim državama članicama: u posljednjih nekoliko sedmica Rusija je iz temelja promijenila sigurnost poretka koji je uspostavljen u Evropi od kraja Hladnog rata. U svom međunarodnom samoportretu, Rusija se predstavlja kao ugrožena država kojoj su hitno potrebne "sigurnosne garancije" Zapada. Kremlj namjerno mijenja značenje sigurnosnih obećanja. O neophodnosti takvih garancija se raspravlja od pregovora o Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja 1968. u pogledu zaštite država bez nuklearnog oružja i država koje nemaju nuklearno oružje.
Dakle, nema se šta pregovarati sa Vladimirom Putinom.
Danas je u Rusiji uskladišteno više nuklearnih bojevih glava nego u tri NATO države koje posjeduju nuklearno oružje SAD, Velikoj Britaniji i Francuskoj zajedno. Moskva održava širok spektar sistema za isporuku svojih hiljada nuklearnog oružja - od ICBM-a do dalekometnih bombardera do nuklearnih podmornica. Ima jednu od tri najmoćnije konvencionalne vojske na svijetu i pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a. To Rusku Federaciju čini jednom od vojno najsigurnijih zemalja na svijetu.
Okončati siledžijstvo
Kremlj koristi regularne i neregularne trupe, kao i potencijal ruske nuklearne prijetnje, da vodi razne ratove i trajno okupira teritorije bivših sovjetskih republika. Ne samo u istočnoj, već i u zapadnoj Evropi i na drugim kontinentima, Kremlj drsko demonstrira svoje pravo na posebna prava da zastupa svoje interese na teritoriji drugih suverenih država. Zaobilazeći međunarodna pravila, ugovore i organizacije, Moskva lovi svoje neprijatelje širom svijeta. Kremlj pokušava potkopati političke procese, vladavinu prava i društvenu koheziju u drugim zemljama kampanjama mržnje i hakerskim napadima, između ostalog. Ovo posljednje se dijelom radi tajno, ali s očiglednim ciljem da se ometa ili diskreditira demokratsko odlučivanje u pluralističkim državama. Konkretno, treba narušiti politički i teritorijalni integritet demokratizirajućih postsovjetskih tranzicionih država.
Njemačka, kao najveća evropska ekonomska sila, u posljednje tri decenije posmatra ovu aktivnost kritički, ali uglavnom neaktivno. U Republici Moldaviji, revizija Moskve počela je već 1992. godine, odmah nakon raspada SSSR-a, masovnom intervencijom 14. ruske armije. Njihovi ostaci su još uvijek službeno u Pridnjestrovlju, uprkos uzastopnim zahtjevima za povlačenje demokratski izabranih moldavskih vlada i odgovarajućim obećanjima Kremlja. Savezna Republika Njemačka nije adekvatno reagirala na ovo, kao ni na brojne revanšističke avanture Rusije u postsovjetskom regionu i šire.
Čak i više: Berlin je svojom vanjskom i vanjskotrgovinskom politikom doprinio političkom i ekonomskom slabljenju istočnoevropskih država koje nemaju nuklearno oružje i geoekonomskom jačanju sve ekspanzivnije nuklearne supersile. Njemačka je 2008. odigrala ključnu ulogu u sprječavanju pridruživanja Gruzije i Ukrajine NATO-u. S druge strane, savezna vlada je 2019. godine pokušala rusku delegaciju ponovo primiti u Parlamentarnu skupštinu Vijeća Evrope, iako Moskva nije ispunila i neće ispuniti nijedan od uslova za ovaj vrlo simboličan čin.
Za ionako krhke ukrajinsko-ruske odnose, puštanje u rad prvog plinovoda Sjeverni tok 2011. do 2012. godine, koji je bio suvišan sa energetskog stanovišta, bio je katastrofa. Retrospektivno se čini da je otvorila put ruskoj invaziji na Ukrajinu dvije godine kasnije. Veliki dio postojećih kapaciteta za transport gasa između Sibira i EU nije iskorišten 2021. Ipak, Njemačka se sada priprema da u potpunosti eliminira preostalu ekonomsku polugu Ukrajine nad Rusijom otvaranjem plinovoda Sjeverni tok 2.
Istočne političke indulgencije
Ekonomske sankcije EU protiv Moskve od 2014. bile su blage i nisu adekvatan odgovor na sve agresivniji stav Kremlja. U pozadini stalnih posebnih njemačko-ruskih odnosa, njemački razvoj, kulturna i obrazovna saradnja sa Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom stvarali su utisak istočnjačke političke trgovine. To ne umanjuje značaj ozbiljnih grešaka u politici Njemačke prema Rusiji, kao što je Putinov poziv u Bundestag 2001. ili modernizacijsko partnerstvo iz 2008. Ovi i slični njemački koraci, na pozadini neželjenih ruskih trupa tada i sada u Moldaviji i Gruziji , predložio je posebna prava Moskve na postsovjetskom prostoru.
Putinov napad na Ukrajinu 2014. čini se gotovo logičnom posljedicom u svjetlu prethodnih 20 godina pasivnosti njemačke politike prema ruskom neoimperijalizmu. Popularna formula "približavanje preplitanjem" dobila je tragikomično značenje. Došlo je do geografskog približavanja ruskih dominiona granicama EU.
Kremlj sada također dovodi u pitanje politički suverenitet zemalja poput Švedske i Finske. On poziva na zabranu mogućeg budućeg članstva u NATO-u ne samo za postsovjetske, već i za skandinavske države. Kremlj plaši cijelu Evropu "vojno-tehničkim" reakcijama ako NATO - prema Putinovim riječima - ne odgovori "odmah" na dalekosežne ruske zahtjeve za revizijom evropskog sigurnosnog poretka. Rusija prijeti eskalacijom rata ako ne dobije "sigurnosne garancije" - drugim riječima: ovlaštenje Kremlja da suspendira međunarodno pravo u Evropi.
Na pozadini ovakvih preokreta, Njemačka bi konačno trebala napustiti svoj poseban put u istočnoj politici, koji se takvim ne percipira samo u srednjoj i istočnoj Evropi. Zločini nacističke Njemačke na teritoriji današnje Rusije od 1941. do 1944. nisu primjereni da opravdaju njemačku nevoljkost da reagira na revanšizam i nihilizam Kremlja po međunarodnom pravu. Pogotovo ne kada je – kao u slučaju Ukrajine – riječ o ruskoj invaziji na međunarodno priznatu teritoriju druge države koja je bila žrtva nekadašnjih njemačkih ekspanzionističkih napora. Ne smije se prihvatiti kontinuirano demonstrativno kršenje osnovnih principa UN, OSCE-a i Vijeća Evrope koje je Moskva zvanično prihvatila u istočnoj, a sada i sjevernoj Evropi.
Politika Savezne Republike Njemačke prema Rusiji mora biti temeljno korigirana. Dalje čisto verbalne ili simbolične reakcije iz Berlina na ruske revizionističke avanture će, kao i u prošlosti, samo privući Kremlj u daljnje eskapade. Kao ključna zemlja EU, NATO-a i zapadne zajednice vrijednosti, Njemačka ima posebnu odgovornost.
U interesu međunarodne sigurnosti, evropskih integracija i zajedničkih normi, Berlin mora konačno premostiti jaz između svoje javne retorike i stvarne prakse u istočnoj Evropi. To bi trebalo biti izraženo u nizu paralelnih i konkretnih mjera političke, pravne, diplomatske, civilnodruštvene, tehničke i ekonomske prirode. Njemačka je glavni trgovinski, istraživački i investicijski partner i za Rusiju i za zemlje istočnog partnerstva EU, kao i vodeća sila u Uniji. Ima više, u određenim oblastima daleko više mogućnosti da se uključi od većine drugih zapadnih zemalja. Ovo se odnosi i na obuzdavanje i sankcioniranje Rusije i na podršku državama koje je Moskva raskomadala i tlačila. Berlin mora pratiti svoje dobre riječi daleko efikasnijim djelovanjem nego prije", stoji u tekstu.
Die Zeit je objavio i potpisnike:
- dr Hannes Adomeit, viši saradnik na Institutu za sigurnosnu politiku, Christian-Albrechts-University u Kielu
- dr Vera Ammer, članica odbora Memorijal internacionala i Inicijative Demokratska Ukrajina, Euskirchen
- Prof. dr. Oesten Baller, pravni naučnik, predsjedavajući Njemačko-ukrajinske škole upravljanja e. V., Berlin
