U Briselu se sve češće pojavljuju novi prijedlozi i ideje o budućem proširenju Evropske unije, dok se paralelno otvara rasprava o tome koliko će proces prijema novih članica zaista biti brz i koliko će, u praksi, kandidatkinje i kandidati dobiti stvarnu moć u odlučivanju prije punopravnog članstva, piše urednik na Radio Slobodna Evropa Rikard Jozwiak.
Dok Ukrajina i Moldavija pripremaju otvaranje pristupnih pregovora, Crna Gora teži da ih okonča u narednim godinama, a Island planira referendum o nastavku pregovora, pitanje proširenja više nije ograničeno na uske diplomatske krugove, već se vraća u središte evropske politike.
Francuska i Njemačka su u proteklom periodu predstavile više dokumenata o reformi procesa proširenja, a najnoviji zajednički prijedlog pod nazivom „Nova dinamika za proširenje“ predviđa postepenu integraciju kandidata u evropske strukture, uz naglasak na meritokratski pristup i ubrzanje reformi.
U dokumentu se navodi da je cilj „izgraditi istinsku evropsku uniju“, uz poruku da se kroz postepenu integraciju kandidatima mogu ponuditi dodatni podsticaji, ali i mehanizmi koji omogućavaju povratak unazad ukoliko dođe do zastoja u reformama.
„Moramo obezbijediti dodatne podsticaje kao dio procesa postepene integracije zasnovane na zaslugama, te pojednostaviti postojeći sistem kako bi se omogućio brži i dublji ulazak u EU strukture“, navodi se u dokumentu.
Kao već poznati elementi ovog pristupa navode se uključivanje kandidata u pojedine politike EU, poput Erasmus programa, roming zone ili SEPA sistema plaćanja, što već godinama predstavlja oblik parcijalne integracije bez punopravnog članstva.
Međutim, dio analitičara i zvaničnika iz zemalja kandidata upozorava da bi ovakav model mogao stvoriti trajnu „čekaonicu“ za države koje formalno napreduju, ali bez garancije konačnog ulaska u Uniju.
„Ovo sve više liči na sistem u kojem se nudi približavanje, ali ne i stvarno članstvo, nego neka vrsta trajnog međuprostora“, navodi se u jednom od komentara iz diplomatskih krugova.
Franco-njemački dokument naglašava da krajnji cilj ostaje punopravno članstvo, ali uvodi i ideju reverzibilnosti procesa, što znači da bi se ranije ostvarene koristi mogle povući u slučaju nazadovanja u reformama.
U praksi, kako se navodi u analizi, to bi moglo značiti gubitak finansijske podrške ili usporavanje pregovora, što se već dešavalo u prethodnim fazama procesa proširenja.
Posebno se ističe da bi, prema procjenama u Briselu, realno proširenje moglo biti odgođeno do naredne decenije, uprkos političkim najavama o ubrzanju procesa.
Dokument se fokusira na Moldaviju i pet zemalja zapadnog Balkana – Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Srbiju – dok se Crna Gora vidi kao najbliža članstvu, potencijalno i prije kraja decenije.
Ukrajina i Turska nisu obuhvaćene ovim prijedlogom, dok se Island spominje u kontekstu posebnog statusa potencijalnog kandidata.
Jedan od ranijih njemačkih prijedloga uključivao je i ideju „pridruženog članstva“ za Ukrajinu, koja bi omogućila institucionalno učešće bez prava glasa, uključujući i prisustvo u pojedinim tijelima Evropske unije.
Novi francusko-njemački prijedlog za zapadni Balkan i Moldaviju ide korak blaže, predviđajući redovne zajedničke sastanke Evropske komisije i evropskih parlamentaraca sa predstavnicima kandidata, kao i veće uključivanje u parlamentarne odbore.
Takođe se predviđa mogućnost prisustva kandidatkinja i kandidata na neformalnim sastancima Evropske unije, uključujući i sastanke ministara vanjskih poslova, ali bez prava odlučivanja.
„Cilj nije zamjena punopravnog članstva, nego ubrzavanje puta ka njemu kroz postepene korake“, navodi se u dokumentu, uz napomenu da će institucionalna uključenost biti povećavana kako reforme budu napredovale.
