Članak u njemačkom političkom magazinu Spiegel počinje pričom o 53-godišnjem Sirijcu Husamu Bibarsu iz Alepa, raznosaču pica u danskom gradiću Nakskova, koji saznaje da je njegov sin Majd nestao. Sirijske izbjeglice, sa kojima je pokušao da se prebaci u EU i priključi ocu, morale su ostaviti 27-godišnjaka samog u šumi, negdje u Bugarskoj, prenosi Deutsche Welle.
Inače, Majdovom ocu, Husamu uspjelo je da sa bratom 2015. dođe u Dansku, ali spajanje porodice odnosno pokušaj da dovede sina nije uspio jer je Majd upravo te godine postao punoljetan.
U roku od nekoliko sati Husam Bibers uspijeva saznati ime krijumčara, kojem je njegov sin Majd platio 7.000 eura da ga prebaci u EU. On mu kaže da je njegovog sina ostavio pored jednog jezera jer n ije mogao da ide zbog velikih bolova u stomaku. Poručio mu je da se ne brine, pošto je glavna cesta udaljena svega jedan kilometar.
Hasam sam pokušava ući u trag sinu, jer ne zna da li je možda vraćen u Tursku. Stavlja sliku sina na Facebook, na WhatsApp grupe, angažuje advokata u Turskoj da se raspita o izbjegličkim smještajima i zatvorima i na kraju odlučuje da ode u Bugarsku.
Spiegel potom opisuje Balkansku rutu, za koju kaže da je duga na hiljade kilometara. „Ljeti 2015. godine, kada su Nijemci pridošlice dočekivali sa dobrodošlicom, ona je prolazila pravolinijski, kroz jugoistočnu Evropu: većina onih koji su tražili zaštitu je dolazila je preko Turske u Grčku i Srbiju. Iz Budimpešte su potom išli vozom za Minhen. U međuvremenu, EU je postavila ograde i podigla zidove. Kada graničari uhvate migrante, vraćaju ih nazad. Nasilje i granična utvrđenja promijenili su balkansku rutu. Ona sada liči na jedan razgranati sistem tajnih staza i puteva. Mnogo ljudi provode mjesece ili godine na Balkanskoj ruti“, piše Spiegel.
Navodi i kako ruta sada počinje u Bugarskoj jer izbjeglice izbjegavaju grčke granične straže i patrole, koji postupaju posebno brutalno. „Potom vodi preko Srbije ili Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Svaki mjesec zatvaraju se jedni a otvaraju novi putevi. Za one koji traže zaštitu, ruta je duža i opasnija nego što je bila ranije. Ne postoje tačne brojke o tome koliko je migranata na njoj poginulo“, navodi Spiegel uz konstataciju da su u šest mrtvačnica odnosno hala sa leševima duž rute, koje su posjetili novinari, ove godine registrovana 92 mrtva migranta, što je znatno više nego proteklih godina.
Potom se u tekstu konstatuje: „Izbjeglice umiru u dalekim šumama, utapajući se u nepredvidivim rijekama ili ostaju smrznuti u snježnim olujama. Ali ko to uopšte primećuje? I ko će se pobrinuti o tome da ljudima poput Husama Bibarsa damo šansu da pronađu svoje najmilije i da ih dostojanstveno sahrane?
