Emini Ploskić je tokom rata u Nevesinju ubijeno 11 članova porodice, među kojima tri sina i petoro unučadi, ali pravdu nije dočekala jer je preminula prije dvije godine, dok se članovi njene porodice nadaju kako će odgovorni za ove zločine biti kažnjeni.
Njena srodnica Đana Handžo Feriz priča da je Emina do rata 1992. živjela u Presjeci kod Nevesinja sa sestrom Mejrom i djeverom Hajrom, te sinovima Huseinom, Hasanom i Mustafom, nevjestama Jasnom i Hajrom, te unučadima Amarom, Ajlom, Amrom, Samrom i Aganom, u dobi od nepune jedne pa do šest godina, piše Detektor.
Emina je Đani bila očeva tetka, s kojom je živjela veći dio djetinjstva nakon što je protjerana iz Nevesinja, te joj je usmeno prenosila šta se dešavalo na početku rata, kako je pravila baklavu za Bajram i kako su napustili Presjeku nakon napada u drugoj polovini juna 1992. i kako su noć proveli u šatorima na Kljunskom brdu.
- Ema se nadala da će zajedno sa cjelokupnom porodicom preko planine Velež stići u Mostar. Ona je krenula djeci sipati vodu i ubrzo nakon toga pala je granata u njihovoj blizini, koja ih je razdvojila. Formirale su se dvije grupe i svaka je samostalno za sebe krenula prema Mostaru. Ema je tu posljednji put vidjela članove svoje porodice - priča Đana ono što je od Eme saznala o sudbini porodice.
Emina se, kako je ispričala svojoj srodnici, zadesila u grupi koja se spasila od mučenja i ubistava srpskih snaga, koje su drugu grupu, u kojoj je bilo i 11 članova njene porodice, na lokalitetu Jasenov do – Teleća lastva presreli i ubijedili da će im pomoći.
- Međutim, vrijeme je pokazalo da je to bila njihova karta u smrt, jer je ta grupa ljudi nakon toga dovedena pred osnovnu školu na Zijemljima, gdje su, između ostalog, i Emini sinovi odvojeni od žena i djece. Emini sinovi su ekshumirani u ljeto 1999. godine - govori Đana.
Prepričava zatim kako je tada imala osam godina i kako su joj roditelji indirektno sugerisali da ne postavlja "neka neumjesna, radoznala pitanja", kako to djeca inače u tom dobu znaju, da ne bi probudila rane i sjećanja koja su ležala u Emini Ploskić.
Zločini u Nevesinju su utvrđeni u presudama Haškog tribunala u kojima je navedeno da je na tom području u junu 1992. ubijeno na desetine Bošnjaka, da su granatirana sela na području općine, te hotimično oštećivani ili razarani vjerski spomenici, a civlilno stanovništvo zatvarano. U haškim presudama su konstatovana i ubistva staraca u selu Presjeka, mještana sela Gornja Bijenja, Postoljani i Kljuna, kao i ubistva nekoliko djece i žena bošnjačke nacionalnosti zatočenih u podrumu toplane u Kilavcima, koji su zakopani u jamu Lipovača.
