Bez kontrole: Kiosci gutaju Sarajevo i prave ruglo

Umjesto da gradske i općinske vlasti prioritet daju oživljavanju tih prostora, podsticanju malih i srednjih preduzetnika da otvore radnje u postojećim objektima i time vrate život gradskim ulicama, često se bira jednostavniji put, izdavanje saglasnosti za postavljanje kioska na javnim površinama.

Takva praksa otvara ozbiljno pitanje ekonomske logike i javnog interesa. Kada općina izdaje dozvolu za kiosk na javnoj površini, a istovremeno ima prazne poslovne prostore u svom vlasništvu, ona ne samo da stvara konkurenciju sama sebi, nego i demonstrira neefikasan model upravljanja svojim resursima.

Time se indirektno podstiče nepopunjavanje postojećih poslovnih kapaciteta. Otvara se i pitanje zakonitosti u situacijama gdje postoje usvojeni regulacioni planovi. Ako planom određene zone nisu predviđene lokacije za kioske, postavlja se logično pitanje kako i na osnovu čega se oni naknadno pojavljuju na tim mjestima ili su planovi tu više kao sugestija nego kao pravilo? 

Umjesto ad hoc rješenja, Sarajevo bi, barem u teoriji, trebalo krenuti obrnutim putem: usvojiti planove, napraviti analizu stvarnih potreba za kioscima i paralelno razviti politiku koja će stimulisati zakup postojećih poslovnih prostora.

Tek tada bi javna površina bila korištena kao dopuna urbanog života, a ne kao zamjena za neiskorištene gradske resurse – što bi, za promjenu, bio znak da grad ima plan, a ne samo improvizaciju koja se dobro snalazi sama sa sobom.