Obrazložio je po čemu je ono što se dogodilo u Iranu drugačije od onoga što se dogodilo u Černobilu.
Profesor na Tehničkom univerzitetu u Beču, radioekolog Georg Steinhauser je u intervjuu za njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) govorio o izraelskom i američkom bombardovanju iranskih nuklearnih postrojenja i da li uranij iz tih postrojenja predstavlja opasnost. Za njega je najvjerovatnije da više nisu u funkciji centrifuge za obogaćivanje uranija. Smatra malo izglednim da je prilikom bombardovanja bilo šta iscurilo. Upitan je šta ako jeste.
"Čak i da su centrifuge radile u vrijeme napada, količina uranija u njima bila bi mala. Riječ je o uranij heksafluoridu, plinu, koji je vrlo reaktivan - odmah reaguje s vlagom u zraku, prašinom i mnogim drugim materijama. Dakle, ne ostaje dugo u gasovitom stanju. Uranij je gotovo neradioaktivan. Ima vrlo dugo vrijeme poluraspada. Što je duže vrijeme ekspozicije, to je zračenje manje. Kada uranij iscuri, on ne formira oblak kao što je to bio slučaj s katastrofom u Černobilu ili Fukushimi. Curenje uranija se uopće ne može uporediti s tim", uvjerava Steinhauser.
Obrazložio je po čemu je ono što se dogodilo u Iranu drugačije od onoga što se dogodilo u Černobilu.
"Uzmimo Černobil za primjer. Tada je prvenstveno curio radioaktivni jod i cezij. Curio je i uranij, ali to nikoga nije zanimalo jer je bilo nevažno. To je teški metal koji, u najboljem slučaju, dovodi do određene lokalne kontaminacije", ukazao je.
Na pitanje da li bilo drugačije da je napadnuta nuklearna elektrana u Buschehru ili istraživački centar u Teheranu, odgovorio je da je to potpuna druga kategorija.
"Napad na Buschehr bi imao scenarij uporediv s Černobilom", dodaje.
Osvrnuo se i na to da li su postrojenja za obogaćivanje uranija mogla biti uništena čak i da bombe nisu probile plafon.
"Sklon sam pretpostaviti da je to tako. To su visokotehnološki uređaji koji rade nevjerovatno brzo. Čak i nenamjerno isključivanje, primjera radi ako se dogodi prekid napajanja, može uzrokovati štetu. Ako nešto ne ide po planu, šteta je vjerovatna. Centrifuge ne bi mogle preživjeti udar ili eksploziju u neposrednoj blizini", naglasio je.
Steinhauser je konstatovao da je nesumnjivo da ne bi mogle preživjeti direktni pogodak bombom.
"Kolege koje su pregledale satelitske snimke to potvrđuju. Rupe od bombardovanja u Fordowu su tačno tamo gdje je podzemni prostor. Bilo bi pravo čudo da postrojenje još uvijek funkcioniše", mišljenja je.
Tema razgovora je bila i to da li Iran može ponovo napraviti takva postrojenja.
"Iranski nuklearni program ili barem program nuklearnog naoružanja je historija. Može se o njemu govoriti u prošlom vremenu. Oni jednostavno više nemaju kapacitet. Nemaju gdje nastaviti. Nemaju postrojenje ni u Natanzu ni u Fordowu. Postrojenje za preradu uranija u Isfahanu je sravnjeno sa zemljom", rekao je.
Obrazložio je zašto su sva ta postrojenja toliko važna za Iran.
"Tu se prirodni uranij pretvarao u uranij heksafluorid koji se obogaćivao u metalni uranij potreban za pravljenje bombe. To je sada onemogućeno. Koliko sam čuo, postrojenja za centrifuge su uništena. Ovim je Iran vraćen nekoliko godina unazad. Novo postrojenje moralo bi biti još dublje pod planinom i opremljeno novim centrifugama, što nije lako uraditi. Naravno, Iran ima planove kako izgraditi centrifugu. No, ova država se i ekonomski bori. Da ne spominjemo to da bi napori u izgradnji novog postrojenja i novih centrifuga teško prošli bez da to Izraelci primijete", napomenuo je.
Kako je Steinhauser izjavio za FAZ, potrebno je vrlo malo da se obogaćenost uranija poveća sa 60 na 90 posto i više, što je nivo potreban za bombu. Kako je podsjetio, niko nikada nije pokušao napraviti bombu s obogaćenošću od 60 posto - takva bomba bi bila teška, glomazna i neprikladna za sistem koji Iran ima.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
