"Imala sam sedamnaest godina kada sam prvi put pročitala Sophiein Choice, roman Williama Styrona o preživjelima iz Aušvica", piše baronesa Arminka Helić u kolumni za britanski dnevni list The Sun.
"Pročitala sam je u jednom dahu, a onda sam joj se vraćala iznova i iznova.
Provela sam sedmice razmišljajući o tome.
Znala sam činjenice o Holokaustu. Ali Sophieina priča je učinila stvarnim za mene, dala je lica žrtvama, a probudila emocije prošlosti.
Čini se da priče uvijek imaju više snage od statistike. Zato je svjedočenje preživjelih toliko važno.
Oni nam govore o najgorem čovječanstvu – ali u samom njihovom prisustvu nude nadu i potvrđuju otpornost čovječanstva.
Kako se sjećanje na Holokaust sve više povlači u prošlost, zadatak održavanja svjedočanstva, pričanja priča, postaje sve važniji.
Holokaust ne treba biti samo deo historije, već i stalni ukor.
Nije dovoljno znati šta se dogodilo: da se sjetimo – da se zaista sjetimo, a ne da samo usputno priznamo – moramo djelovati.
To znači osporavanje antisemitizma, rasizma i mržnje.
To znači tražiti znakove zločina širom svijeta i djelovati kako bi ih spriječili prije nego što se dogode.
A to znači dati prostora preživjelima da ispričaju svoje priče, što je više moguće – jer su njihove riječi naše najmoćnije oružje protiv apatije i zle namjere.
Dan sjećanja na Holokaust nudi priliku čuti te priče.
To je ključna prilika da se uveličaju glasovi preživjelih – i na taj način ospori poricanje genocida, podmukla sila koja je tako često prethodnica ili kapija veće diskriminacije.
Vidjela sam kako ovo funkcionira. Kada sam čitala Sophiein Choice, nastojala sam razumjeti zlo koje opisuje.
Očajnički sam željela shvatiti kako se takvi zločini mogu dogoditi. Nisam očekivala da će za nekoliko godina i zemlja mog rođenja, Bosna i Hercegovina, biti svjedok genocida.
Masovna ubistva Bošnjaka nisu bila u istoj mjeri kao Holokaust, ali namjera i pristup bili su isti: uništiti čitavu grupu ljudi, u potrazi za iskvarenim idejama etničke čistoće i zemlje oslobođene ocrnjenih 'drugih'.
Arhitekti genocida su mrtvi ili u zatvoru, osuđeni od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.
