Visoki funkcioner Stranke za Bosnu i Hercegovinu i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Muamer Bandić ocijenio je da u Bosni i Hercegovini gotovo ne postoji politička tema o kojoj se govori s više „samouvjerenog neznanja“ nego o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Posebno je, kako navodi, zabrinjavajuće što se u javnom prostoru, naročito na društvenim mrežama i u raznim „analitičkim“ komentarima, sve češće napada uloga Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića u dejtonskom procesu.
Bandić ističe da se time potvrđuje izreka da je „lako biti general poslije bitke“, jer su takve kritike, prema njegovim riječima, pojednostavljene, oštre, ali i pogrešne. Pregovarači se proglašavaju nesposobnima, pa čak i izdajnicima, jer su navodno „pristali“ na Rs, „kao da je ona nastala za pregovaračkim stolom u Dejtonu, a ne na genocidu, etničkom čišćenju i masovnim grobnicama širom Bosne i Hercegovine“.
„Takve tvrdnje ne vrijeđaju samo historijsku istinu, nego i elementarnu inteligenciju“, poručio je Bandić.
On naglašava da pregovori u Dejtonu nisu vođeni između ravnopravnih strana, već pod brutalnim pritiskom Zapada, koji je prethodno Bosni i Hercegovini nametnuo embargo na oružje i faktički onemogućio odbranu države od agresije. Taj isti Zapad je, kako navodi, uz izraze zabrinutosti zabranio žrtvi da se brani, dok je agresoru ostavio kompletan arsenal Jugoslovenske narodne armije.
Embargo se, prema Bandićevim riječima, pravdao „humanitarnim razlozima“, iako je u praksi bio savršeno sredstvo za provođenje političkih ciljeva velikosrpske ideologije i genocida nad nenaoružanim narodom koji se nije uklapao u radikalno zamišljenu sliku „srpskog sveta“.
Kada taj plan, kako ističe, nije u potpunosti uspio jer su se Bosanci i Hercegovci, bez obzira na cijenu, organizirali i odbranili, međunarodna zajednica je požurila da rat zaustavi upravo u trenutku kada se mogao završiti drugačijim ishodom. Bandić podsjeća da su isti oni koji su mirno posmatrali genocid u Srebrenici, počinjen pod „zaštitom“ Ujedinjenih nacija, odjednom postali neumorni zagovornici „mira po svaku cijenu“.
Prije Dejtona, podsjeća Bandić, postojala je čitava serija mirovnih planova – Cutileirov, Vance–Owenov, Owen–Stoltenbergov, kao i plan Kontakt-grupe – a svi su imali isti cilj: podjelu Bosne i Hercegovine po etničkim linijama. Dejton, prema njegovim riječima, nije bio izuzetak, već finale tog procesa i završni pečat na plan osmišljen mnogo ranije i daleko od vojne baze u Ohaju.
Zbog toga, smatra Bandić, krajnje je licemjerno i politički nepismeno govoriti o „lošim namjerama“ bosanskohercegovačke delegacije. Njihov utjecaj na sadržaj sporazuma bio je minimalan, gotovo simboličan, naročito u poređenju s utjecajem koji su velike sile imale na odluku o embargu. „Odluke su donesene tamo gdje su donesene, a Dejton je bio tek formalna legalizacija rezultata nasilja i pokušaj Zapada da pacificira razoreni balkanski prostor“, naveo je.
