Amerikanci mogu napasti Nizozemsku u jednom slučaju

Tretman Putina i Netanyahua: dvoličnost ili potpuno različiti slučajevi?

Kada je ICC u martu 2023. godine odlučio izdati nalog za hapšenje Vladimira Putina zbog sumnje da je odgovoran za nezakonitu deportaciju ukrajinske djece s okupiranih područja, većina onih koji danas taj sud označavaju nelegitimnim pozdravila je njegovu odluku. Biden je u prvoj reakciji rekao da je nalog za hapšenje opravdan, dok je Blinken rekao da su sve zemlje koje priznaju sud dužne ispuniti svoje obveze prema ICC-u te ih pozvao da slijede nalog za hapšenje ruskog predsjednika.

SAD se inače sporio oko dijeljenja informacija o navodnim ruskim zločinima u Ukrajini sa sudom, jer bi to moglo postaviti presedan i izložiti američkim i savezničkim dužnosnicima rizik za slična kaznena gonjenja u budućnosti. Graham, koji je bio jedan od potpisnika Bidenovog poziva da pomogne ICC-u u slučaju Putin, tada je napisao da je odluka ICC-a da izda nalog za njegovo hapšenje "veliki korak u pravom smjeru za međunarodnu zajednicu" . SAD je potom u julu 2023. najavio da će surađivati sa sudom.

Na konferenciji za novinare prije nekoliko dana glasnogovornik State Departmenta Matthew Miller pokušao je objasniti razliku između slučajeva Putina i Netanyahua i demantova kritike o dvoličnosti američke administracije.

"Razlika između Rusije i Izraela je u tome što je Izrael demokratska zemlja s mehanizmima odgovornosti i istragama koje su trenutno u toku. To nije slučaj u Rusiji. Nismo upoznati s bilo kakvom istragom ratnih zločina u Rusiji. Postoji temeljna razlika: Izrael je najavio da će sudjelovati u istrazi, dok Rusija nije izrazila spremnost na suradnju s ICC-om niti je imala namjeru surađivati s njim", kazao je Miller.

"Općenito, više je nego neobično da SAD sada govori o uvođenju sankcija i protiv Međunarodnog kaznenog suda", odgovorio je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov na reakciju Washingtona u slučaju Netanyahu. Rusija, poput SAD-a, nije članica ICC-a, kao ni Ukrajina, iako je Kijev tom sudu dodijelio jurisdikciju za procesuiranje zločina počinjenih na svom teritoriju.

Zakon o invaziji na Haag

Godine 2002. SAD je donio relativno nepoznat Zakon o zaštiti američkih dužnosnika, neslužbeno poznat kao zakon o invaziji Haag. Savezni zakon je opisan kao zakon za zaštitu vojnog osoblja Sjedinjenih Američkih Država i drugih izabranih i imenovanih dužnosnika vlade Sjedinjenih Američkih Država od kaznenog progona od strane međunarodnog kaznenog suda u kojem Sjedinjene Američke Države nisu stranka.

Zakon ovlašćuje predsjednika da upotrijebi "sva potrebna i prikladna sredstva kako bi osigurao oslobađanje osoblja SAD-a ili saveznika koje je pritvorio ili zatvorio Međunarodni kazneni sud, u ime ili na njegov zahtjev.

Zakon tako dopušta predsjedniku da naredi američku vojnu akciju ili invaziju na Nizozemsku, gdje se nalazi Haaški sud, ako smatra da je potrebno zaštititi američke dužnosnike i vojno osoblje od kaznenog progona ili da ih izbavi iz pritvora. Zakon također navodi da se nadležnost može proširiti i na dužnosnike i pripadnike oružanih snaga zemalja saveznica NATO-a i važnih država koje nisu članice saveza, među kojima su, osim Izraela, Australija, Egipat, Japan, Argentina, Jug Koreji i Novom Zelandu.

Zakon zabranjuje američku vojnu pomoć zemljama članicama ICC-a. Međutim, dopušteni su izuzci za pomoć članicama NATO-a, glavnim saveznicima izvan NATO-a, Tajvanu i zemljama koje su sklopile poseban sporazum sa SAD-om (članak 98.) i obvezale se da neće sarađivati sa sudom u izručenju američkih državljana u slučaj ICC naloga.

Donošenje zakona osudile su organizacije za ljudska prava. Koalicija za Međunarodni kazneni sud nazvala je taj čin "opasnim simboličkim protivljenjem međunarodnoj kaznenoj pravdi". Zakon je osudila i organizacija Human Rights Watch, a nakon usvajanja i Evropski parlament. Više je nego očito da usvajanjem američkog zakona nisu bili zadovoljni u Nizozemskoj, gdje su ga tada okarakterizirali štetnim za transatlantske odnose.