Na današnji dan prije 17 godina umro je Alija

Neka je rahmet prvom predsjedniku BiH Aliji izetbegoviću. I hvala mu što kao ratni predsjednik nije osramotio državu koju je predstavljao i narod kojem je pripadao.

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić Blicko

Na današnji dan, prije 17 godina u Sarajevu je umro prvi predsjednik nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine i dugogodišnji član Predsjedništva BiH, osnivač, a u vrijeme smrti počasni predsjednik Stranke demokratske akcije, Alija Izetbegović.

Bio je predsjednik BiH u najtežim vremenima za njen opstanak i do sada jedini političar u ovoj zemlji kojega, bez obzira na sva osporavanja, prigovore i zamjerke politici koju je proklamirao i zastupao, najveći broj građana naše zemlje još uvijek smatra jedinim istinskim liderom naroda kojemu je pripadao.

Alija Izetbegović je jedini ratni lider u regionu koji, u najtežim vremenima za opstanak države BiH i naroda kojemu je pripadao, nije osramotio ni svoju državu ni svoj narod. Naime jedini iz plejade ratnih lidera nije bio osumnjičen niti optužen za ratne zločine.

Oni koji vole BiH i doživljavaju je kao svoju jedinu domovinu, Bošnjaci, posebno bez obzira da li su se slagali ili ne sa politikom koju je proklamovao i sprovodio, na ovu činjenicu iz biografije Alije Izetbegovića moraju biti veoma ponosni.

Ko je i kakav je Alija Izetbegović bio čovjek, to uz članove njegove porodice, jedino znaju njegovi dugogodišnji prijatelji i saradnidnici, posebno oni koji su u najtežim ratnim vremenima bili uz njega i kreirali politiku spašavanja države od zločinačkog komadanja njene teritorije. O njegovoj politici, političkom nasljeđu i nasljednicima, naravno, riječ će imati historija.

Lično, imala sam priliku sresti Aliju Izetbegovića u nekoliko navrata, uglavnom, tokom agresije. Sjećam se njegovog prvog dolaska u Tuzlu jedne ratnejeseni. Rat je već uveliko buktio u Podrinju, granatirala se i Tuzla i šira okolina, već se ginulo na Majevici, Gradačcu, Teočaku, Sapni...

Želio je da više sazna o stanju na području tuzlanske regije i tražio da razgovara sa predstavnicima svih političkih partija, a posebno sa tadašnjim gradonačelnikom Tuzle Selimom Bešlagićem.

Na opasku jednog od potencijalnih učesnika sastanka da je „Tuzla crvena“ Izetbegović je smireno odgovorio, da je to za njega „Tuzla“ i da na sastanku „želi vidjeti Selima“. I razgovarao je i sa Selimom, i sa predstavnicima HDZ-a, SDA, predstavnicima Korpusa itd.

Sjećam se tada i njegovog susreta sa čuvenim hafizom Abdulahom ef. Budimlijom. Emotivan susret dvojice starih poznanika, nekad progonjenih zbog „ideja i mišljenja“.

Arhiva fotoreportera Ahmeta Bajrića Blicka, ovih dana nas je podsjetila na Izetbegovićevu posjetu herojskom Teočaku. Hodao je porušenim Teočakom, a onda u pratnji Bakira Mešića, brata čuvenog Kapetana Hajre, i mnogih teočanskih boraca, obišao Kapetanov mezar u Snježnici.

Susret sa majkom, sinom i suprugom Kapetana Hajre bio je izuzetno emtivan.

Tokom agresije obilazio je Izetbegović mnoge krajeve pod kontrolom Armije RBiH.

Dolazak u Sapnu i susret sa borcima iz nekoliko podrinjskih općina bila je prilika da sazna šta se dešava u širem rejonu Podrinja, da razgovara sa ljekarima ratne bolnice, predstavnicima civilne vlasti, vojnicima, komandantima.

U Međeđi se dalo primjetiti da Alija baš i ne voli plaho protokole kad su u pitanju susreti sa običnim narodom, te je na opomenu jednog iz njegove pratnje da je vrijeme za odlazak, samo odmahnuo rukom dobacujući „polako, nije žurba“.

A onda stao uz okupljeni narod da se fotografišu.

Blickova arhiva svjedoči i Izetbegovićev dolazak na prvu dženazu u odsustvu ubijenim Srebreničanima, u Ravne kod Kladnja 11. jula 1997.godine.

Bila je to prilika da se susretne sa preživjelim srebreničkim herojima.

Druga, pak, dženaza u odsustvu, kojoj je, takođe prisustvovao Alija Izetbegović, Srebreničanima je klanjana 2000. godine u Potočarima ispred Fabrike akumulatora.

Kada je 19. oktobra 2003. godine u Sarajevu klanjana dženaza Aliji Izetbegoviću, kao nikad, cijeli dan padala je strašna kiša.

Na platou ispred zgrade Skupštine BiH, dženazi je prisustvovalo oko 200.000 građana, koji su Izetbegovićev tabut kasnije ispratili do mezarja na Kovačima.

Na dženazu se nikad nije išlo što se mora, već što se hoće.

Neka je rahmet prvom predsjedniku BiH Aliji izetbegoviću.

I hvala mu što kao ratni predsjednik nije osramotio državu koju je predstavljao i narod kojem je pripadao.